vjetar u zatvorenome prostoru
I danas je prosao..prosao pored mojih vratiju ...
Svakoga dana, svakoga jutra nesto mi glavu vuće nastranu..osjecajima koji me vuku kroz ta vrata, vuku da ugrabim njegovu sjenu a sjene ni nema... samo osjecaj prolaznosti, osjecaj nedostiznosti...
Mirisi putaju, pogledi nam lutaju, ostane samo vrijeme da trenutci ce se opet vratiti, da ce opet osjetiti njegov prolaz kroz taj hodnik...
Osjecaj da se vjetar ne moze uhvatiti, cak ni gledati...samo uzivati u njegovom prolazu...
Prolazu koji mi miluje lice, njeguje mi usne, obgrli mi tijelo i dize me u zrak...pa me spusti na tlo, skida me lagano i ulazi u mene...
Vjetar, svjez i blag, cvrst i jak... takvog ga zelim , takvog da vodi ljubav samnom...
Vjetar kojemu ne vidim lice, ne poznam karakter, neznam za ime... Takvog ga zelim, da nista ne prica ni ne govori, samo da me drzi i vodi ljubav samnom...
I kada se smiri..da ode.. i da mene ostavi samu, samu u novim cekanjima u zatvorenome...
Cekajuci taj vjetaj u prostoru...
23.10.2007. u 23:41 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar