LAGANO UMIRANJE

Jutarnja svježina uma čisti sve probleme kao gvozdena metla.
"Šta zapetljavaš stvari?" reče sebi, brišući krmeljave oči. "Osiguravala se na sve strane, uostalom kao i ti. Ti si anketirao, ona je dozvoljavala da joj mnogi istovremeno pišu. Za svaki slučaj nekoliko rezervi, zašto ne?"
Odjednom se sjeti da, iako je pisala sve što je htio onda kada je pod njegovim diktatom prekidala svoje ranije platonske veze, to je ne mora spriječiti da nađe nove, koje ne moraju biti platonske.
Posjekao joj je jedne, naći će druge, kao korov.  Za nju je najbolje da čini upravo ono što je za njega najgore: da traži nekoga 'ko će joj ponuditi brak, jer joj on to ne nudi. Brak za nju predstavlja najlakši izlaz iz situacije. Sama pomisao na brak izazva u njemu neko složeno uzbuđenje. Ta mu riječ zaudara na paragrafe, zvuči kao osuda.
Zapita se: da li više mrzi brak nego što voli ljubav? Brak je sva ona mučnina u trbuhu koju je kao dijete osjećao za vrijeme noćnih svađa oca i majke. Siktali su jedno na drugo, tobože brinući da ne probude dijete, pa su, poneseni mržnjom, postepeno dizali glas do krika, zaboravljajući sve na svijetu, osim potrebe da se međusobno ranjavaju. Spustivši ga na dno tih bolnih sjećanja osjećao se kao plivač koji je, nakon dostizanja dna, naglo izronio da uzme zrak.
"Ne zapetljavaj se ponovo, sad je jutro, umij se... poslije ćeš vidjeti šta ćeš..." Kao da će to što bude uradio, biti čin nekoga drugoga!
I  umjesto da sam nešto napravi, dozvoljava da mu se nešto dogodi. Kad nema snage da učini ono što želi, prihvaća ono što mu se događa...
Prvi pljusak vode po licu obrisa sve. Ostao je samo titraj sunca u oku i drhtajući požar hladnoće na koži.
                                                                                                        M.RANKOVIĆ