MajaSB

Možda se ne zamarate sa starenjem, jer imate trideset godina.
Kad sam imala dvadeset, onda bih si rekla: aha, još 4, 5 moža i 6 puta toliko.
Do nekog doba, do nekog dana, sve je vječnost.
I onda se dogodi da se probudite i ono što je bilo daleko postane blizu. Da se počne misliti o starenju, ne mora se dogoditi neka godina, može se dobiti dijete, može se razboljeti majka... Za neke to je trenutak kad vaga pokazuje višak kilograma, za druge kad kreću u lov na vlastiti dom.. To je starenje.

Ali smrt je nešto drugo. I male bebe se mogu bojati. I djeca i tinejđeri.
Znate onaj strah, kad vas prožme, i osjetite sasvim jasno da ste konačni.
Onaj strah, kad vam kćer ode na put, kad vaš dragi kasni s posla (to je ona razdjelnica u ljubavi kad mislite da se dogodilo nešto strašno, a ne da vas muž vara ).
Poznajete li strah od smrti, za sebe, za drugog i kako se s njim nosite?

...zašto se bojat nečega što nećeš doživit?

Hm...do nedavno jesam, a onda sam shvatila da je strah i pomisao da netko kasni zbog nesreće ili pogibije samo odraz moje anksioznosti, pesimizma i percepcije svijeta kao opasnoga mjesta.

vrlo rijetko imam strah od smrti i ne okušavam se s njim nositi jer znam da brzo prođe.s druge strane strah od toga da sam "propustila"život zna biti toliko jak da potpuno istjera strah od smrti i onda smrt volim malo potezati za rep,onako iz ogorčenosti..

nikad se nisam bojala smrti.i uopće ne trošim svoje vrijeme da bih o smrti razmišljala,ni vlastitoj ni svojih bližnjih...al često smišljam kako da do srži iskoristim svaki dan...to,baš često.i sretna sam,jer puno,puno uživam...u danas.i veselim se sutra.i sjećam se jučer.s radošću,uglavnom!

ne preopterećujemse konstantno mišlju a ću umrijet, plaši me samo taj trenutak nepoznatog...al na neki način dosta sam proživila i ne bi mi bilo žao da sutra umrem. a bojim se za druge, jako...kad mi se netko ne javi, ne odgovori na poruku par sati, ja odmah pomišljam ili je u bolnici on, ili netko od njegovih, il je umro...itd...uvijek neke grozne stvari...

čudno ? a nitko se ne boji zaspat ? čudno i nitko ne kaže dok sam spavao(la) nije "me bilo" ...

Nedavno sam završio na hitnoj i dok su mi pomagali, sve sam pratio nekako s distance, emocionalne, je li... Uglavnom, kad mi se počelo sužavati vidno polje i kad sam shvatio da 'tonem' i da se možda neću probuditi, samo sam pomislio-jebi ga, ode ja, ali nije bilo straha. Kad sam se probudio na drugom mjestu, pomislio sam- hej, evo me nazad... I to je to. Tu smo dok smo tu, a poslije više nismo. Nema tu straha. Dopuštam ipak da se bojim umiranja. Dakle procesa samog po sebi koji može biti dug i bolan. Smrt nije strašna. Život je strašan.

Samotnjak, lijepo napisano. Ja se osobno bojim tog nestajanja, kad trebam primit anesteziju hvata me panika i dok tonem grčevito se sa strahom borim da ostanem tu, sa svojim tijelom i mislima :((

Ja se obicno ne bojim bas smrti, moje ili drugih, i to me narocite ne opsjedava. Imao sam i cak par momenta u zivotu gdje sam relativno blizu i prosao.

Ali me nedavno nekaj posebno uzdrmalo. Naime, moj najmladi sin od 3 godina je sepao bez razloga, pa su mu u bolnici napravili cijelu seriju istraga, izmedu ostalog jednu scintigrafiju.

Kada sam vidio sliku te scintigrafije, jako se precizno vidio kostur mog sina, puno bolje nego na rendgenu. Moram priznati da sam malo sokiran bio, vidjeti tako kostur svog sina, jer sam si onda zamislio i da moze da umre, i da bi onda tako izgledao.

Ja se osobno ne bojim smrti jer to je trenutak koji u principu ni ne osjetiš , možda je veća bojazan od straha da se osoba ne razboli i zbog težine bolesti bude - prikovana - za krevet gdje si ovisan o drugima iako i za to imam svoje razmišljanje , ali to je veći strah od smrti