Jesen

 
Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
 
Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
 
Tad dolaze valovi samoće…

Sve više sâm, sve luđe sâm, sve tuđe i sve tužnije / Sve hladnije, sve gadnije, sve biva ružnije... Ajde, pa naći će se neka i za tebe :)