The restaurant at the end of the multiverse

U zadnje mi se vrijeme dešava iznimno glupa situacija: gubim ljude zbog svoje iskrenosti. U nekim slučajevima ja sam taj koji odlazi iz njihovog života, u drugima je obratno. Štoviše, u proteklih nekoliko mjeseci ovo se ponovilo toliko puta da se - htio ja to ili ne - počinjem pitati je li problem u meni ili njima, odnosno jesam li ja toliko netaktičan zbog svoje nesposobnosti da lažem, prešućujem i općenito muljam, ili pak oni nisu u stanju prihvatiti istinu koja im stvara probleme.

Još sam prošle godine ostao bez dobre frendice nakon što je učinila neke prilično glupe stvari s kojima sam je konfrontirao, pokušavajući joj ukazati na to da će, nastavi li tako, učiniti još gluposti i povrijediti neke bliske joj osobe. Naravno da me nije slušala, greške su počinjene i šteta učinjena, popravka nema, baš kao ni našeg poznanstva (iako se javila nedavno; ironije li, tražila je savjet od mene, dobila ga i ponovno nezadovoljno otprhnula jer joj nisam rekao ono što je željela čuti).

Također, većina kolega iz srednje škole zamrzila me jer nisam došao na petu obljetnicu mature. Nije došlo još nekoliko njih, ali ja sam jedini dao razlog: upravo me za tu većinu nije ni najmanje briga u životu, ne sjećam se više ni kako se zovu, a kamoli da imam potrebu s njima uz kriglu pive bezbrižno lamentirati o proteklim danima i bivšim profesorima; s nekoliko onih koji mi doista nešto znače u životu sam ionako u kontaktu i ne trebaju nam nikakve obljetnice da se čujemo i vidimo. Naravno, od 6-7 ljudi koji nisu došli niti preko nekoga drugog pozdravili bivše kolege, ja sam jedini stigmatiziran. OK, sve ovo i nije tolika tragedija; možda sam malo offtopic poantom, iako je situacija slična :)

Ove sam godine upoznao jednu divnu curu koja mi se _jako_ svidjela i s kojom sam vjerojatno mogao izgraditi makar neku vrstu poznanstva, ali sam ponovo odlučio biti iskren i dao joj do znanja da mi se sviđa. Puf, sve je puklo zbog toga. No, bar je na kraju i s njene strane izrečena istina, što me jako razveselilo, makar smo se na kraju ipak i razišli na pristojan, kulturan i zreo način :) Općenito sam jedan od onih kojima je važniji proces nego cilj, tako da mi nije bio nikakav bed prihvatiti da nam se putevi razdvajaju, glavno da je to izrečeno.

Od jedne sam ja otišao. Razvijalo se neko maleno poznanstvo, ali je pronašla dečka, tako da sam stvar prekinuo prije nego što bi se sama prirodno dezintegrirala. Let's face it - početni stadij zaljubljenosti ne ostavlja ni mrvicu vremena za bilo što drugo osim razmišljanja o partneru i provođenja vremena s njime, tako da bi sve to skupa palo u zaborav i bilo svedeno na kurtoazni "Kako si?" mejl svaka dva mjeseca. Držao sam se one "prekini dok si u prednosti", ali imam osjećaj da se prilično uvrijedila time što sam izričito i direktno stavio točku, iako sam nas oboje na taj način spasio onog neugodnog filinga kad si svjestan da komunikacija nema smisla, no iz pristojnosti pokušavaš pustiti stvar da umre, makar i u sramoti.

Danas sam se pošteno zakačio s dobrim frendom jer sam i njemu rekao istinu (vezanu uz njegova akademska nastojanja) koju nije želio čuti i od koje se već dugo trudi pobjeći. Svjestan je i sam, ali ignorira neke činjenice... Što će s ovom pričom biti, to još ni sam ne znam, pustit ću ga nekoliko dana na miru pa onda s njim ponovno popričati.

Sve u svemu, na ovaj blog potakla me rekurzivna misao inspirirana vrućim tušem, a koju nisam imao još od odlaska opisanog dva paragrafa iznad: "I am not Edward Teller". Hm, možda i jesam i sad sam ja taj koji bježi, ali me nitko od bliskih osoba nije u stanju nazvati Tellerom, niti je itko od njih Oppenheimer (ako sam fulao spelling, ubijte me u roku odmah!). Ako mi nešto nedostaje u životu, onda je to upravo ovo.


P.S. Večerašnji film "Love and other catastrophes" na Novi bio je fantastičan. Ako ga repriziraju, a niste ga gledali, nađite vremena ili bar praznu VHS kazetu. Još kad bi barem neka TV kuća jednom ponovno prikazala "GMT" pa da ga napokon snimim...

Dragi kolega, očito da većina problema nastaje jer ljudima nije draga ona poslovica "IStina će te osloboditi", već ona "Najviše boli istina"...Ima svakakvih ljudi, lijepo je biti iskren i direktan, ali većina ljudi to ne može jednostavno podnesti jer bi onda morali biti samo odgovorni za ono što im se događa i odlučiti što hoće u životu, u svakom slučaju cijenim iskrenost, pa makar i direktnu...pozdrav

A da ti malo ne zabadaš nos u tuđe stvari? Meni ovo izgleda kao da ideš, okolo i soliš ljudima pamet.

nekako se slazem sa BrunhildomXL malo mi je tesko povjerovati da netko dozivi poduzi spisak stvari u vrlo kratkom vremenu samo zato jer je iskren i govori istinu.. ok iskren si i uvijek kazes ono sto smatras istinom. problem je u tome sto je istina vrlo cesto ovisi o tome sa koje strane gledas. ukratko stvar se svodi na tvoje dijeljenje mudrosti i "istine" (koja zapravo ne mora biti tocna) uz jako malo takta. sto upucuje na bezobzirnu, bahatu i umisljenu osobu koja tesko funkcionira unutar svoje okoline.. dolazi u ceste konflikte.. i naravno krivi druge... jer kako netko tko je iskren i govori istinu moze biti u krivu. ovo je naravno samo moje misljenje na temelju vrlo sturih podataka i pretpostavki.. ali iskren sam.. jesam li u pravu.. jesam li rekao istinu?... razumijes sto ti pokusavam reci... uzivaj.

OK, shvaćam što vas dvoje želite reći, ali (hm, ovo zvuči kao da se pravdam :)) nije baš tako, ne solim ljudima pamet nego im samo znam ponekad ukazati na to da su previše isključivi. Anyway, da malo elaboriram ova dva primjera koji su očito dirnuli Brunhildu: frend već pet godina nije mrdnuo dalje s prve godine faksa, položio je tek polovicu potrebnih ispita i čisto objektivno gledajući (poznajem ga dobro), neće ni u novom pokušaju napraviti ništa više. To što studira nije za njega, što sam mu i rekao te savjetovao da se prestane truditi ovih nekoliko mjeseci do ljetnih upisnih rokova pa neka onda upiše neku društvenu znanost. Problem je s njegove strane što živi u familiji inženjera - oba roditelja i brat su inženjeri i on osjeća potrebu pokoriti se i ne biti crna ovca u obitelji, iako ga sam proces uništava jer uči i radi ono što ne voli; sve je više u depresiji zbog toga i počeo je lagano bježati u alkohol. Što se pak tiče frendice koja je otprhnula, ona je sama od mene tražila savjet nakon što je prekinula s dečkom i odmah nakon toga ušla u novu vezu s jadnikom koji se u nju strašno zaljubio. Cura ga doslovce gazi i uništit će ga kad prekinu jer joj je dosadio; štoviše, situacija je toliko zapetljana da sadašnjeg dečka vara s onim bivšim, a i još s jednim sa strane, i to nakon što ju je ovaj primio k sebi doma (potaknut njenim lažima o tome da ga beskrajno voli). Naravno, nitko od te trojice ne zna za drugu dvojicu. Pitala me što da radi - rekao sam joj da se makne od svih njih ili da se bar iskreno suoči s njima dok ne bude kasno. To joj, dakako, nije odgovaralo jer inače (po vlastitom priznanju) mrzi samu sebe i traži beskralježnjake koji će ju voljeti i na svaki joj mogući način podilaziti, govoreći joj što želi čuti i radeći što će ona od njih tražiti; ja nisam jedan od takvih i zbog toga je pobjegla od mene. Sve u svemu, radi se o dvoje izrazito nesretnih ljudi, onih o kojima ponekad čitate u crnoj kronici, i to zato što kraj sebe nisu imali nikoga da ih objektivno suoči s istinom... S njom ne znam što ću, možda je otišla i korak predaleko, ali nekoliko nas će s onim frendom idući tjedan imati blisko suočavanje.

Kolega ja sam sindikalni povjerenik u tvrtki i imam ih stotinu na glavi, dobro poznam ljude, kao djeca su, tko misli raditi s ljudima ne smije biti osjetljiv, poželjno je da voli ljue i da im nesebično pomaže , ali s obzirom i taktom..sve je to stvar iskustva...cijenim tvoje dobre namjere..pozdrav

fair enough... uzivaj.

o.k. malo je jasnije..osim definicije prijatelja..moji prijatelji podnose kad im sstresem istinu u lice..isto ide i od njih prema meni.. naravno da postoje granice preko kojih se ne ide, u neke stvari se ne dira..ako se to ne može izdržati bez loma, onda je upitna definicija prijateljstva, ili tvoje procjene njihovih granica, ili tvoje poštovanje njihovih izbora. na koncu, to nije tvoj problem.

mario:) put u pakao popločen je dobrim namjerama..sve je to što kažeš o.k. do neke granice..dok ne daješ previše i ne počneš ljude osjećati kao teret na svojoj glavi..tada to pomaganje i briga za ljude potaje smiješna jer te iscrpljuje zato što nisi neke stvari posložio u svojoj glavi ili u svom srcu, svejedno... čuvaj se...pozdrav.