One Day At A Time from my point of view

Evo, dok cekam Prison Break malo da se rastipkam. Imao sam najbolju volju otic na cugu al ciljana ekipa nije imala nekaj para, a s time ni volje. Ponekad stvarno razmisljam cemu sve ovo. Znam da se svi pitaju sto je opce smisao zivota il jada jada ja, al mene to fakat iritira. Koji cemo mi tu kurac? Nismo mi pametni kako brijemo da jesmo zat kaj nebi svi bili zadovoljni sa zivotom, tjne bi ga svi trpjeli tak lako. Ostvarenje moga sna je da zavrsim fax, sredim si ono sto zelim raditi u zivotu i upoznam prekrasnu damicu vrijednu sve moje paznje. To bi i dobila i to je maksimum sto se moze dobiti. kakve pare i gluposti. Ljudi su fakat zadovoljni sa malim stvarima. Zato me zivcira kad netko ne zeli nesto raditi samo zato kaj nema para. Recimo pokloni. Moja stara ne zeli ici posjetiti neku rodbinu ak im ne kupi kilu kave i neku cugu i gluposti. Sve je to u redu, ali stvarno, znaci da nije to kupila da ih ne bi posjetila opce? Sto je jos bolje, oni ne kupe nis kad dolaze. Sto je stvarno cilj nekom nesto kupiti ili se ispricati s nekim do koga ti je stalo i koga nisi vidio dugo. Bezveze. Jebes pare. Nego, vratimo se mi poanti. Moj san bi ukljucivao kucicu i psa i BMW svakako. Muska stvar. Koliko god to meni jebeno dobro zvucilo, to je jedan obican normalan zivot u kojem nema nicega zanimljivoga. U danasnje vijeme mozes cijeli zivot posvetiti kreativnosti i poslu. Sto nakon toga? Svi znaju za Mozarta i Picassa i neku bezvremensku ekipu. Pogledajmo malo prizemnije. Moja obitelj je velika. Jako velika. Ja ne poznajem ni bratice od mojih staraca, ni njihove striceve, tetke, itd., kamoli praovo praono. Ti ljudi su mi stranci. Sto meni vrijedi njihov zivot? Nista. Sto ja njima znacim? Jel to onaj mali od ovog i onog i... Nista. Necu ni pricati sto mi znaci netko ko zivi u Barceloni na trecem katu zgrade u ciji sam prozor gledao dok sam isao sa maturalca. Istina je da zivot vrijedi onoliko koliko te bliznji priznaju i vole, ali meni to nije nesto. Mene ne zanima bas previse sto misle o meni. U zadnje vrijeme sve gledam nekako pesimisticno i bezvrijedno. Na kraju krajeva. Evo, upravo sam cuo da radim u srijedu nocnu. Drazesno. Nece moj radit dok bude studirao. Da imam sve pare svijeta i da posjedujem sve na svijetu, sto ce mi to? Dozivit cu mozda 70, 80 godina il ni 50 ko moj stari. Dosao sam do zakljucka da treba raditi iskljucivo ono sto zelis, treba prozivjeti sve sto mozes, jer jednom se zivi. Drugu priliku dobije samo dalai lama. Nemam vise vremena. Tipko bi ja jos, pa makar za bezveze. 20:47
Vracam se. pogledao ja zakon bratova i ubio sam mrava. Zivim u predgradju i blizu je pojas sume pa ima tih malih stvorenja. Ubio sam jednog i drugi je odmah dosao i poceo ga nositi valjda do mravinjaka. Nisam saznao zato sto sam i drugog ubio. Moram naci mravinjak i pobit ih. Ne podnosim ih, ali koja smrt. S noktom sam ga sam zgnjecio. Jedan trenutak je tam, drugog ga vise nema. Gledao sam nedavno posljednjeg samuraja s onim scijentologom Tomom Cruiseom i film je do jaja. Ti samuraji su samo gledali kako ce umrijeti i hoce li umrijeti casno. U 15. i 16. stoljecu su ljudi strasno ginuli na onim dvobojima gdje je prezivjeli u pravu. Tada ljubavi bas i nije bilo i svi ljubavni filmovi na tu temu iz satro tih razdoblja su zapravo laz zato kaj su tada bili brakovi dogovoreni. Kao neki muslimani danasnjih dana. Kod mene se susjeda tako udala i nije imala izbora. Kad pogledas to je tuzno, ali opet, funkcionira. Ljudima nekada ne treba dati pravo izbora zato sto su nekada fakat kao retardirane ovce. Ne znaju ni sami sto zele pa gledaju sto drugi zele pa odluce i oni sami to zeljeti. Pitajte oko sebe ljude zasto su poceli pusiti. Zbog drustva koliko god oni to ne htjeli priznati. Koliko dobrih mladih ljudi rade budale od sebe samo zato sto ne znaju sto zele. Ja znam sto zelim, samo mi je glupo to sto je to sve, gledajuci veliku sliku, zapravo bezvrijedno. PS Ak stvarno ovo citate trebali biste mozda na pregled. Mozda :) 23:04