Onako, usput

Uvijek kad tamo dođem, mislima putujem kroz vrijeme.Ovaj put nekako sam previše misli tom prošlom vremenu posvetila imala sam i neke razloge, razmišljala sam o svima onima koji su mi bili dragi, ili kojima sam ja bila draga, kakvi su sada ispali, muževi očevi, uspoređivala kako sam ih onda doživaljavala, koliko sam bila u pravu ili nisam u ocjeni kakvi su danas???
Uglavnom u toj maloj sredini, kao da su i mogli ispasti bolji gdje ženu nikad muškarac nije uzeo ispod ruke, a kamoli za ruku da se ne boji da će ga malomištanska publika radi toga osuditi...
I onda dođe ljeto, osjeća se već sada u zraku, i nagrnu svi oni koji su otišli, sa svojim ženama, i sa drugačijim shvaćanjima , odgojili su ih hvala Bogu veliki gradovi, da samo neke nisu, i nikad neće, seljak u duši uvijek ostaje seljak..
I sjetim se njega, sve pažnje, i lipoga što mi je davao,bila sam previše ohola da bih to onda znala cjeniti, danas kad pogledam s vremenske distance, baš to bi me diglo, baš to dalo neki poticaj, potstrek....ali nema veze život ide dalje, i ja koja ću vječno tražiti od ljudi oko sebe, samo malo poštovanja i iznova se razočaravati kad baš to izostane...

kako se kaže, dao bog da imao pa neimao..

Znam dobro o čemu pišeš, potekao sam iz jedno takvog malog mista..

Sa sela doša, a grada nije vidija :-))

ja ne volim kad me vataju ispod ruke! dođe mi da ih ošlajbičim!