stilske vjezbe

Danas sam odlučio pokrenuti svoj pjesmostroj.
 Zadnji sam ga put koristio kada sam pisao pjesme onoj... kako se ono zvaše?
Moju pjesmu (sve u svemu, jednu od boljih koje sam sklepao) čitala je, silno se pritom naprežući. Usne su joj se micale dok je čitala i sjećam se da sam pomislio kako pritom izgleda poput koze koja preživa nešto žilaviji i ne osobito ukusan zalogaj.
Na kraju je ojađeno rekla: „Ja ti poeziju niš' ne kuzim. Kaj mi zapravo hoćeš reći?”
Rekao sam: „Ma niš'... Htio sam ti reći da idem doma. Tekma počinje za pola sata”. Nikakve tekme, naravno,  nije bilo.
Nismo se više nalazili, a  pjesmostroj je platio ceh za taj mali debakl. Osuđen je na petnaestogodišnji zaborav. Ni kriv ni dužan. Tjah, život nije fer.
Pjesmostroj je, naravno, kao i svaki stroj, trebao energiju za pokretanje, sirovinu, vještu ruku strojara koja ga vodi i strojno ulje. To treba shvatiti figurativno, ipak se taj stroj nalazi u mojoj glavi :)   Manje figurativno rečeno, imao sam knjigu s receptima za klepanje stihova. Većinom je sadržavala recepte za ljubavne pjesme, raznih aroma: od euforičnih, preko čežnjivih i nostalgičnih, do tugaljivih itd. Bilo je u njoj, dakako, recepata i za druge vrste pjesama – za ode radosti, šaljive pjesme, satirične... Ipak, ljubavni je žanr dominirao. Klasika, znam, ali i mi pjesnici moramo slijediti svoje muze. One se ne biraju s polica u samoposluzi.
Pretumbao sam, dakle, cijeli tavan, ali knjigu s receptima nisam našao. Kvragu i moja šlampavost! Sjetio sam se vječnih maminih prijekora da ću jednom i glavu tako negdje odložiti i zaboraviti gdje je pa ću tumarati svijetom bezglav. „Da, mama, ali onda barem neću imati glavobolja.” Bili su to niski udarci s moje strane, znam. Mama nije glumila svoje glavobolje, one su dolazile same, i nepozvane. Ali, kad su to još tinejdžeri mogli obuzdati svoj jezik?  
Daklem, knjige nema. Da vidimo kaj mogu rekonstruirati po sjećanju.
Probat ću se prisjetiti recepta za odu proljeću, mom najdražem godišnjem dobu.
Da vidimo... stručak friško ubranih đurđica, šaka badema, čaša bijelog sauvignona, uz zvuke argentinskog tanga. Zar nije bilo ukupno pet sastojaka? Hm... Crna maslina? Ne, ne slaže se dobro s bijelim vinom. Lanena košulja? Ma, još mi samo to treba! Od prije par godina pojavila mi se alergija na lanenu tkaninu.
Ništa, morat će šljakati s ovim što imam. Idemoooooooooo!
Hrskajući bademe, njušio sam opijajući miris đurđica, zalijevao okusne pupoljke jezika rashlađenim, aromatičnim vinom, izvijajući se u ritmu zavodljivog latinskog plesa. Sve je bilo tu, stari dobro poznati feeling, ples dobrodošlice dragom gostu. Svijet se počinjao gibati sa mnom. Osjećao sam kako zrake kasnopopodnevnog sunca prolaze kroz mene i sa smiješkom promatrao kako se moja vlastita sjena uvlači u mene i nestaje poput sidra u utrobi broda. 
Da, to je to! Čekao sam još samo poznati osjećaj blage naelektriziranosti jagodica mojih prstiju. Tada će moji prsti, kao privučeni nekim snažnim magnetom, poletjeti prema tastaturi mog laptopa (kao nekad prema mom starom, dobrom Remington pisaćem stroju :) i započeti mahniti ples po tipkama. Plesat će razne plesove: virtuozni step prijeći će u elegantni engleski valcer koga će smijeniti razuzdana polka, nakon koje slijedi erotična salsa. Smijat ću se grohotno  promatrajući moje vlastite ruke kako u treptaju oka mijenjaju plesne kostime. Kada divlji ples oznojenih plesača završi, zadivljeno ću promatrati stihove na listu papira, poput tragova nadmetanja mladih mužjaka za naklonost ženki, u dubokom snijegu.  
No, prsti su mi danas i dalje bili hladni i beživotni.
Je li u pitanju zaboravljeni, nedostajući peti sastojak? Poput petog elementa, bez kojeg su četiri ostala bezvrijedna?
Zašto se svaka epizoda iz prošlosti, svaki film kojega se danas sjetim čini kao predskazanje moje današnje nemoći?!
Ma, ne´š ti predskazanja! Ne predajem se ja tek tako!! 
Stavio sam drugu šaku badema u usta, nagnuo butelju  nad širom otvorena usta iz kojih su ispadali bademi nošeni valovima zapjenjenog vina koje se slijevalo niz moj vrat, niz moja prsa... i počeo se uvijati poput kobre.
Ha, Salma Hayek u filmu „Od sumraka do zore” nije mi ni do koljena, mislio sam. Da, znam, promašena usporedba...
Ali bum vam ja svima pokazal!!! I mami, i Luc Bessonu, i Taran-tula-tinu... iiiii...i svima vama koji čitate ove retke!! Ne treba meni peti element!! Ni ova četiri mi ne trebaju!! Ja sam svih pet elemenata!!! U jednom!! I  plešem k´o... k´o Travolta i Olivia Newton-John!! I Ginger i Fred!! I Patrick-fuckin´-Swayzee i ona... ona... kako se zvaše?
 
Stadoh.
Čekaj malo, pa ja sam htio pisat pjesme i pokrenut pjesmo, a ne plesostroj.
E, jebiga, sve mi se pobrkalo!          
Hm...
Nda, sve je krenulo od...
...moje urodjene šlampavosti...
Hm...
Da, da, znam, draga moja mama!!
Ali, nekad bih zaaaaaaista volio da si, kaj se mene tiče, manje u pravu!
A uostalom... pjesme više ionako nikoga ne zanimaju...
     

daj pjesme.zanimaju.

kak je to slatko...on veli..da je ona bila koza...dok je čitala pjesmu i micala usnama...a bila je muza, ljubav, obožavana i inspiracija dok je pjesma nastajala...ccccc

Meni je pasalo, pjesme, one dođu ili ne dođu, lijepo je kad osjetiš puninu izraza, i to, što sve riječi mogu. Najmoćnije su u pjesmama. Obični razgovori su nula. Ali, naravno, u običnim razgovorima su drugi osjeti u pitanju, sjaj u oku, osmjeh, kretanje, micanje, govor tijela.