MAKAR CRK'O, AL' MORAM REĆ'!

Hmmm, cujem da je danas na Iskri bilo veliko spremanje. Neki blogovi su svoju elektronsku dusu uputili u smijeru kozmickog nistavila. Jednim pritiskom na "delete" i onaj mali privid postojanja nekog zapisa u fizickom svijetu je zauvjek iscezao. Privid, jer sve je bio samo svjetlucavi trag zaigranih elektrona na zaslonu monitora. Jos ce ga se neko vrijeme sjecati autor i poneki citatelj, a onda ce ga isprati plime vremena. Pa mi nesto prolazi kroz glavu... Koliki je vijek trajanja bloga? Naime, kada stavis post, dok je na prvoj, ajde, i drugoj strani Iskrica bloga, jos ga netko i procita, a onda sa dodatkom novih tone sve dublje, i dublje, i dublje... prema trenutno, kojoj-304. stranici? Dali ste ikada otisli, recimo, na 101. stranicu bloga i nesto tamo citali? Ja iskreno-nisam!
Pa mi na pamet padne dnevnik moga djeda. Drugi svjetski rat.Cetiri godine pakla Buchenwalda pretocene u dan-za-dan dnevnik. Od vremena pozutjele stranice. Sitan rukopis da vise stane. Emocije koje izviru na sami pogled na zapis, a da niti jedna rijec jos nije procitana. I te rijeci ce trajati kada i njegov i moj pepeo raznesu vjetrovi. I netko ce naletjeti na te pozutjele stranice i citati ih. Bez struje, bez monitora, bez logiranja i nickova. I postovat ce ih. Ne zbog knjizevnih dometa ili lirske velicine, lijepog fonta ili dopadljive grafike, vec kao fizickog svjedoka jednoga vremena.

još jedan dokaz da knjige ne odumiru. I ja čuvam dnevnik moga djeda. Austrougarska vojska.

Ja sam jednom, u nedostatku bilo čega pametnijeg, otišla na 306. stranicu bloga :) Kao da sam zašla u Trnoružičin svijet... u fazi stogodišnjeg sna.