The restaurant at the end of the multiverse

... četrnaesti veljače. Doista mi nije jasna sva ta strka oko Valentinovog, osim s materijalne strane zlih kapitalista. Dan kao i svaki drugi; oni koji vole, vole jednako kao i dan prije i dan kasnije. Oni koji su usamljeni bit će jednako sami kao i inače, osim što će ih zlo društvo ispiliti na mozak svim srčekima i balonekima u izlozima i ljigavnim ljubavnim pjesmama na radiju (i osim što većina njih neće pronaći snage oduprijeti se Silama Zla (tm) pa cmizdriti pokriveni dekicom i glavom zagnjureni duboko u jastuk).

Meni je, kao samcu, bilo baš lijepo danas. Prošetao sam nasipom, gledao peseke kako se igraju i ptičice kako cvrkuću, odmeditirao svoje, malo radio, napisao par long-overdue mejlova i za večeru si ispekao jednu od mojih svjetski poznatih zbrljotina rajčice, šunke i sira na komadu tijesta, usput buljeći u gđicu Kate Beckinsale na telki. Slobodan sam i uživam u tome.

Dan jednog od mojih dražih frendova prošao je baš suprotno - cmizdrio mi je pola sata na telefonu dok je u pozadini patetično tulio Balašević (inače, organski ga ne podnosim) i plakao za bivšim dečkom, a da bi se na kraju uvrijedio kad sam mu rekao da ja inače nemam života, ali on me daleko nadmašio :)

Je slažem se.Ja sam da se zabavim otišla u teretanu pa mi je pao uteg na
stopalo,i sad sam sretna šta su prsti ostali cijeli i ne moram na gips.
Šifra:za sreću mi malo treba

A kako ti je uteg uspio pasti na nogu? :)

Meni to još nije uspjelo, ali sam zato jednom zauzeo malkice nepravilan stav dok sam radio čučnjeve s osamdeseticom na ramenima, pa mi je nešto lagano kvrcnulo u križima. Srećom, bez težih posljedica, ali prije ili kasnije ću se osakatiti ili tu, ili na mrtvim dizanjima :/