Priče za nesanicu

Već dugo me nije bilo ovako stid kao sada kada skupljam krhotine svojih tamnih sjećanja i vraćam film na početak.  Smiješno je to što sam jedno vrijeme bio sasvim siguran da bolujem od amnezije i da je to što mi se događa posljedica tupog udarca moje glave o zid  sobe. Kasnije su se udarci zaredali redovito, ukazujući mi na to kako kukavice svakodnevno pokušavaju srušiti zidove vlastitog  straha.  Na prstima odlazim u prostoriju u kojoj se razvijaju uspomene. Poput  svakog filma, u mračnoj i vlažnoj prostoriji. Na fotografijama moj smijeh tako loše izgleda. Prokleta fotomontaža. Kakav sam ja loš model kada ne mogu pozirati ni za svoj život.. Nešto je u meni. Netko je u meni. Osjećam, vrti se poput vrtuljka koji će puknuti i sjedalice će se razletjeti svuda unutar mene. Iskrvarit ću i nitko neće znati da je u meni ipak nekada bilo i radosti. Da je u meni nekada odzvanjao dječji smijeh..

preporucam sacmaricu, ne kameru...

divno..:-))

ma još on zvoni negdje jelda?

Šteta što rijetko pišeš logove.