zelim disati

Imam osjecaj kao da vec par mjeseci zivim isti dan iz kojega ne mogu pobjeci. Kao da sam zarobljen u filmu Beskonacan dan, samo sto nije dan ono sto se ponavlja, vec ja. Misli su tako zbrkane i pokusavam ih srediti, pokusavam promijeniti tu kolotecinu, ali kao da sam sebe sprecavam u tome. U zadnje vrijeme mi se toliko puta dogodilo da je prosao dan, a da u njemu nisam napravio nista sto bih mogao pamtiti, nikakvu radnju po kojoj bi se taj dan razlikovao od drugih.
Ima par trenutaka koji ce zauvijek ostati urezani u nama. Jedan od mojih takvih trenutaka ce zvucati cudno, ali evo ga.  Bilo je ljeto, vozio sam se tramvajem doma. Tramvaj je bio krcat, a jos k tome je bio i sparan dan. Na Draskovicevoj je napokon pocela padati lagana kisa, na Kvatricu je vec dobrano pljustilo, a kako sam se priblizavao Dubravi, bilo je sve jace. Kad sam dosao do Dubrave tako je lijevalo da se doslovno nije vidjelo van tramvaja. Kada smo stali iskocio sam i poceo trcati prema busu... I samo odjednom taj osjecaj kise na sebi. Stao sam. Oko mene je bila panika dok su ljudi trcali i nastojali se skloniti negdje, a ja sam bio potpuno smiren i osjecao svaku kap kise na sebi. Nisam o nicemu razmisljao, gledao sam tu strku i paniku oko sebe i stajao potpuno smireno i osjecao kapi na sebi, kako mi se voda slijeva niz lice, osjecao sam kisu.  Znam da zvucim kao potpuni ludjak, ali zaista ne mogu opisati taj osjecaj prepustanja, taj osjecaj smirenosti u ludilu. Uvijek bjezimo od kise. Ja sam se ovaj put jednostavno prepustio i napravio nesto sto sam mogao napraviti cijeli zivot, ali kvragu zasto bi netko kisnuo? Drugo pitanje je: Zasto ne? Zasto ne napraviti nesto po cemu bi se taj dan razlikovao od ostalih? Koliko takvih trenutaka prolazi pored nas, a mi ih jednostavno ne znamo ili ne zelimo iskoristiti.
Zelim izaci iz ove proklete kolotecine i opet imati takav osjecaj  novoga. Zelim ponovo nauciti disati.

Točno razumijem o čemu govoriš. To je onaj trenutak koji se izdigne iznad svih ostalih, iako na prvi, površno-ljudski način, ne izgleda nimalo drukčiji. Ali jest drukčiji. Zato što od njega pa dalje - mi više nismo isti.

Kad se jednom prepustiš ljubavi, kao što si se prepustio kiši u Dubravi tog obično neobičnog dana - ponovno ćeš doživjeti taj trenutak.

Od srca ti želim da ga uhvatiš što prije!

Ne daj se Floki!Zivot je u tvojim rukama.Znas sto trebas (u)ciniti.I sada skoci u vodu i plivaj!Just do it!
Pusa i ...ne brini.Trebas doseci odredjeni nivo frustracije da bi se odvazio na promjenu...Negdje u tebi se nesto kuha,kuha,kuha..I u pravom trenutku ces izaci iz monotonije kao leptir iz kukuljice...Ponovo ces se roditi.Sve je u tebi.

Majko mila ,pa ti imas 20 godina!"Zvucis" kao da ti je 35!Zrelo i melankolicno...No,sada sam sigurna da ces "dobro zavrsiti"...vi Jarcici tendirati depresivnom svjetonazoru u mladosti,ali s godinama...sve bolje i bolje...kao staro vino..

Uvjek kreni od najjednostavnijih stvari. Udahni - izdahni.

ne brini, vjeruj sve jednom dode na svoje, bit ce srece... vjeruj meni...

moram ti reci da sam ostala zadivljena nakon sto sam ovo procitala...
stvarno covjek ponekad obraca paznju na one stvari koje ne bi trebao, a u drugima se ponasa kao i ostala gomila.. reagira instinktivno nista ne pitajuci..
zbilja se tako lako upadne u kolotecinu, a da toga nismo ni svjesni... nazalost