Bijes

Djecak je bio poprilicno povucen, malo je pricao, volio je zalaziti duboko u sumu i u samoci promatrati kako drvece raste. Mastao je o Tarzanu, citao je Knjigu o dzungli, umisljao je da moze biti dio prirode, da je suma njegov pravi prijatelj, pravo drustvo. Naravno, druzio se s ljudima, isao je u skolu, cak je imao i dobre ocjene. Nije bio zaostalo dijete koje se nije moglo uklopiti u drustvo, koje nije moglo napraviti niti jednu suvislu recenicu, jednostavno je bio pomalo i prepametan za okolinu u kojoj se nasao. Osjecao se odraslijim od svojih vrsnjaka, smatrao je da zasluzuje i treba vise. A to nesto "vise" nije mogao pronaci kod svojih prijatelja vrsnjaka, pa se izolirao, samovao je po sumi, dugo setao svog psa. Cak je pokusavao i razgovarati sa psom. Cinilo mu se da ga pas jedini razumije. Nije ovdje bilo nikakve magije, pas nije znao govoriti, ali kad bi mu djecak nesto pricao, pas bi ga samo nijemo gledao, zurio bi u djecaka, a djecak je vjerovao da ga pas razumije, da klima glavom u znak odobravanja.
Kuca u kojoj su zivjeli nikad nije bila zavrsena, pa tako ni u podrumu nikad nije bilo instalirano svjetlo. Otac bi zimi redovito slao djecaka u podrum po drva za pec. Sa svojih osam godina, djecaka je uvijek bilo strah u tom podrumu, bojao se mraka, bojao se hladnoce, i cudnih sjenki, a nikad nije ocu priznao taj strah. Cesto je sanjao kako u podrumu zive zombiji, vampiri, cudovista, kako samo cekaju trenutak kako ce napasti njega i njegove roditelje. Povremeno se znalo dogoditi da ne zaspe odmah, vec se vrtio u krevetu i tad bi cuo zvukove s tavana. Posto su zivjeli blizu sume, roditelji su ga uvjeravali da se to samo kune igraju na tavanu, no u njegovim besanim nocima, to nisu bile kune, to su bili zmajevi, to je Freddy brusio svoje nozeve i grcevito se smijao. Prije bi na te zvukove placuci otrcao mami u krevet, no sad je vec velik i pokusavao je sam obuzdati demone u svojoj glavi.
S vremenom, u pubertetu, je naucio kontrolirati demone, postao je polagano njihov gospodar. Demoni su poceli zahtjevati zrtvu, krv, postajali su nezadovoljni, trazili su da njihov gospodar pokaze svoje moc. Najprije potiho, a onda sve jace, poput bure, trazili su da ubije roditelje, da unisti ono sto mu najvise znaci. Odupirao se tim glasovima, odlazio je u sumu, gdje je, znajuci da ga nitko ne cuje, iz sveg glasa vikao: "Ne, necu to uciniti, sutite, dosta!!!" No demoni su bili uporni, kuckali su njegov mozak po cijele dane. Jedne olujene ljetne noci, zbog jake grmljavine, opet nije mogao zaspati. Grmljavina, zvuk pljuska na limenom krovu, demonski glasovi u glavi, nesanica - nije vise mogao izdrzavati, tiho se spustio do kuhinje, pomno odabrao najveci noz i uputio se prema sobi svojih roditelja. Brzo je bio gotov, demoni su utihnuli, a no je dobio zasluzeni san.

Ovo je danas napisano, iz glave, mozda ce biti nastavka mozda nece, ne znam nista, i mene bi zanimalo kud dalje...