Nedovršena priča

Kao i obično ne spavam, noćas razmišljam o bojama, o crvenoj koja me guši, koja se omata oko mene poput opojne zmije tamnih šara, koja me gleda u oči i tjera me da sanjam, ono što nikada neće biti, ono što nikada i nije bilo. o srebrnoj boji mjeseca kojeg noćas nema, nestao u tami, nestao negdje tamo gdje nastaje previše snove, negdje gdje ono što osjećam boli mnogo više nego ovdje i sada. učiniti nešto? reći nešto? nikada. zauvijek ostati u tišini i šutjeti dok vjetar urliče ime lišća koje nose negdje u beskraj, kad bih bar to mogla učiniti sa svojim mislima. odnijeti ih u beskraj, više ih ne vidjeti žive kako plešu u mojim mislima, više ih ne čuti kako zovu moje ime da bi me mučile i mučile dok ne zaurlam od bola. duša je ljudska obmana, nešto čega nema, nešto nejasno poput boga..ali boli, boli jače od opečenog uda, jače od rasječenog mesa, jače od samrtne rane zadobivene u krvavom randevuu..a nema je zapravo,ona je nedodirljiva, ona je nevidljiva, nezamisliva. vidim kamen na cesti, čujem šljunak pod nogama, slušam glazbu vjetra i osjećam njegov dah na svom licu..ali dušu?dušu ne osjećam. ima li goreg od toga?ima li goreg od radnji koje činimo da bismo osjetili da boli, samo da znamo da je još tu, da nije pobjegla, da nije usahla ili jednostavno umrla..ima li goreg od toga da činimo radnje kojih se gnušamo, koje nas unizuju i kojih se sramimo?ima li?liježem sa mnogima da bih osjetila nešto, reći će netko, ali ne osjeća ništa, pijem mnogo da bih ne osjećao ništa, ali osjetit ću nešto. ima li veće bolesti od života?taj virus što izjeda kroz godine i godine i pokatkad donosi nadu da čudotvornog lijeka ima, da podigne glavu onoga kojeg je pokrio svojim plijesnivim stanicama, onoga što već zelen leži pod slojem života?i daje nadu i daje očaj, ali neumorno izgriza do posljednjeg daha, do trena kad osjetiš da te više biti neće, kao i sada...povlačim dim cigarete, skraćujem život za sedam minuta i nije me briga..što je to vrijeme?ta danas sam ih ispušila već dvadeset...ubijati sebe i nije loša ideja, posebno ako nemaš hrabrosti za drastičniji korak....

žaliti, očajavati i umirati, zar smo se dotakli života i sve te boli i radosti slijepe, neke, beskrajne da patimo nad onim što je ili nije ili je moglo biti...kažu plačimo i zaplakat ćemo tisuću puta, kažu nasmij se i nasmijat ćemo se zbog drugih, a u sebi nositi ono za čim žalimo, tugujemo i mislimo jedini smo u toj boli...nismo, nikada niti nećemo biti, ali da, i smo ti koji uzvišeno možemo i imamo prava reći BOLI, da, prokleto boli, ali bol treba pustiti, vrisnuti i reći joj...danas sam učinio malen korak prema sebi...pogledo sam u nebo, rukama zagrlio sebe i šapnuo "volim", koga???? sebe onom istom snagom boli kojom volim i tebe...