Pelin

Ne, ja nemam bogat vokabular, koristim svoj skromni rječnik, moj stil je prije usporediv s grafitima javnih WC-a nego sa djelima slavnih pjesnika, moje figure nisu dubokoumne babuške, već plastične iz kineskog shopa, a kad vjetar piri, ne vidim tu neku nadrealnu poveznicu ili kakav predznak već stavim kapu kako se ne bih razbolio. Zovite me trash poetom skučenih obzora i retardirane rime. U rasadniku wannabe pjesnika ja sam nagrizajući korov, puzavac i isušitelj potencijalnih umjetnika što od pelcera slavnih tvore svoje osebujne stilove i nešto sasvim novo, prožimajuće, zanimljivo, nerazumljivo, daleko i blisko, a već viđeno. Kritiziram, dakle postojim. Omiljeno štivo mi je pjesma bez rime u drugom licu jer može biti vrlo motivirajuća i u njoj se lako prepoznati, a i vrlo često koristi lijepe riječi što se u redovnom razgovoru ne koriste. Odlučio sam napisati pjesmu sebi jer sam siguran da ću polučiti taj željeni efekt.

Učini to

Ti, što te stislo gadno
U crijevima ti petljavi petljanac
Analne ti usne vrišću
Zvuk se ćuti

Nozdrvama

Primi kvaku užurbano
Strgni sa se odjeću tešku
Gurni vrata što te dijele
Od prostorije u kojoj se

Nužda vrši

I dok na hladnoj dasci sjediš
Još hladnije puštaj graške znoja
Stenji od napora dok glasno stenješ
Smeđim biserom napuni

školjku

Prolistaj novine u njim ćeš naći
Pregršt informacija

Beskorisnih

A kad okreneš i posljednju stranu
Čitaj deklaraciju s deterdženta

Odmotaj pažljivo listić papira
S role na kojoj piše Paloma
Iluzorno higijenski postani čist
Briši dok površina ne ostane bijela

Snažno pritisni gumb na kotliću
Nek voda potopi smeđu barku
Četkom još napravi kružnu kretnju
Nek nestane zaostali trag kočenja

Uveče kad tvrdo usneš

Pripazi!

Možda te još opasnost vreba
Da se ugušiš u vlastitom smradu
Otvori prozor i ne brini za vjetrove

Ti seratoru nezdravoj hrani vičan
O tebi se vrlo nerado priča
Svoj tvojoj nesreći neće bit traga
Kad popravi se tvoja

Probava