Sound of Silence

 
U zadnje vrijeme imam puno toga za reći.
Jučer smo se ja i frendica vozile trajvanom i ja sam bila sva nešto ushićeno-kreativno-brbljiva.  Zato što je bio lijep dan. Ono, zaista ima nekih dana u kojima mi se sazviježđa slože u neke skroz egzotične figure...sazviježđe užurbanog kameleona, sazviježđe palme s koje padaju banane, sazviježđe pijeska sa Kariba koji sjaji dok bacaš pogled u daljinu prema kolibi ispod palme s koje padaju banane...
Pričam ja njoj. Dok se vozimo. I ne može me prekinuti ni prenaglo kočenje vozača ispred kojeg je izletio auto.  Ona je jedna od onih koji sjaje. I zato volim baš njoj pričati. Znam da sam puno šašava kad se zaletim. Al ona mi se smješka zato jer kuži moju frekvenciju.  I onda smo zastale na njenoj stanici. I ja sam bila još usred objašnjavanja svojih emocija. I onda je izašla. I namignula na izlasku s napomenom "samo ti nastavi kad ja izađem". Hi. I pogledah oko sebe i pomislim da sam zaista postala ko džubox. (Hihi...joke box nisam, jer ljudi uvijek umru od smijeha zato što kad god se trudim ispričat vic  kažem...jooj, znaš onaj vic...taaaak je dobar... e vic ti ide tak i tak i onda zaboravim kak je vic išao.  I stalno to radim. Al nije bitno. Bitno je da imam dobre volje.)
I da...di smo stali...džubox...ubaciš  mi osmijeh u oko i nemrem stat. I još ak me slušaš, il ak se praviš da me slušaš, fakat pevam ko divovska vinilka. I onda si pomislim da sam možda naporna. Puno sam doma. I onda kad vidim da na svijetu još ima ljudi i da imaju još dva uha i oka i nosnice i noge i ruke, sva se raznježim. I onda bi im rekla svaštanešto. Pogotovo kad su mi dragi.
Uživala sam u razgovoru s njom jučer. Malo se angažiramo da razvijemo bliskost. A jako mi fale takvi razgovori. Kada se smijemo, razumijemo, kada možeš bit jako šašav ili tužan i kada te netko zbilja voli slušat. I ti njega. Njen iskreni osmijeh na izlasku iz tramvaja je zbilja bio nešto jako vrijedno.
Samu sebe začuđujem u zadnje vrijeme. Imala sam neki dan debatu sama sa dvadeset ljudi i skroz sam ih razvalila svojim argumentima. Ja. Zato što vjerujem, jako vjerujem u to o čemu sam govorila. Nevjerojatno je što sve možemo ako jako vjerujemo. Rijetko kada u životu me uhvati takva gorljivost. Tako sam se čudno osjećala nakon toga.  Nije to bio ponos radi pobjede...bilo je to kao da mi se ispred očiju otvorila čitava jedna nova paleta snage i veliki update na vjeru  koju imam.
Zbilja u sebi imamo mnogo nevjerojatnih svjetova.
Znalo mi se prije, s vremena na vrijeme, učiniti kao da sam zastala u velikoj crnoj rupi koja me proždire. I ponekad zbilja moraš biti progutan do same srži da shvatiš da nije vrijedno zastati u takvoj praznini, koliko god osjećao da nema ničeg osim praznine. Jer zbilja IMA inteligencije i čuda i galaksija i svjetova oko tebe. I nije lako odreći se te praznine. Ne, nije nimalo lako.  Koliko god bila užasna. Jer si toliko duboko u njoj i ona je sve što znaš. I bojiš se onoga što je vani, iako znaš da je tamo bolje. Jer je teško hodati po nepoznatom terenu. Jako je teško. Bojiš se, ruši se čitav jedan svijet i najradije bi se opet zavukao u rupu. I jako te boli. Ali ipak...ti bljeskovi sreće su nešto za što se odlučiš uhvatiti, kao za rep komete. I s vremenom počinješ razvijati oštriji vid i vidiš sve više i više tih kometa...i odlučiš da moraš bit stvarno blesav ne zajahati tu kometu.
No te komete padaju. Sasvim razumljivo. Trebaš razvit vještinu padobranstva. I past ćeš bez padobrana puno puta. I opet ćeš se razbit ko staklo na komadiće. Al rekoh, zajebi pad. Više zbilja nije vrijedan. Gledaj dalje. I vidjet ćeš. Vjeruj. Vjeruj iako imaš osjećaj da nema smisla. Vjeruj, jer jednostavno MORAŠ vjerovati. Makar ti rekli da će sutra bit smak svijeta il` da će te pogodit klavir usred ulice i da ćeš odapet, kvragu, vjeruj. Da možeš. Da vrijedi. Da vrijediš. Da ipak IMA smisla sve to.
Emocije su ti jake. Osjećaš tu neku Zemlju Čudesa u sebi želiš je podijeliti. I nekako si pomalo unutar dvije suprotnosti. Praznina je još tu u tragovima. No tu su i labudovi i patke i jezero i čitav zoološki vrt sa svojom egzotikom koja je nova i čudesna. I želiš svu tu divljač pustit natrag u prirodu i promatrat taj novi svijet, živjet u njemu i sagradit si kućicu na brdu i voljet ih ko sladoled.
Dobro ti ide za sada.  Snaga je tu. Ljubav je tu. Volja je tu...ponekad zakaže, ali se tada samo naceriš i izbeljiš i vjeruješ.
Da...vjera je moja nova furka.
:)

covece, kaj si se ti raspisala!!!!!!

hej ti, planinski čovječe! ;) a tak...sva sam si kreativna i super u zadnje vrijeme pa nije fora da to zadržim za sebe. ;))

da velka vinilka... mp3player... 1Gb... najmanje... sam... da se slušat(čitat).... ;DDD

mlogo dobra neka furka ;)

..dobro je ..popio sam vaginaletu...jer da sam popila..znao bi da nešto nije u redu...

ova stara kanta s koje pišem će me izludit...a novi komp je pored mene i pokvareno me gleda... oću dizel romobil! oću bicikl s onom košaricom naprijed da ga odnesem na servis! :/ a je pajki...mamut je sad dao malo meni da fuuuram. ;)) a nego, ima ko možda mamuta za posudit, a?

a sviđa mi se ta nova furka, iako mislim da i nije nova, ali je treba s vremena na vrijeme obnoviti i pustiti da diše i raste i smije se, pa ako i ne ide onako odmah, a ići će koji drugi put, onako iz furke ili frke, nije važno ako imaš padobran, a njih možeš uvijek nabavit i onako second hand ako treba :) but you only have one life :)so let it be gooood :)))