TreasurePlanet

Ljubav nas podiže tamo gdje pripadamo...
Gdje pripadamo? Tamo gdje je ljubav. Nije tantra, razmišljam, tako jednostavno i istinito. Pomislim da je ljudima dosta nje i da mogu preživjeti bez njenog dodira, pa se osvrnem oko sebe i uvidim da nije tako i da se nadalje zbog nje dosta često ponašamo kao budale. I ta čudna, stvarna, bol. Za nekoga sa strane iznenada bi postali idioti. Nema lijeka, osim ako znate nekoga tko razumije kako vam je i tko bi vam znao pomoći jer ono što se događa jednome od nas, događa se svima. Zašto ja razumijem tvoje osjećaje, a tako si različit od mene ili zašto smo po tom pitanju svi tako isti. Manje-više opet, da. Individualnost se ovdje lomi od tijela do tijela, od razlike do razlike, raspoređene u velikoj sintagmi tijela. Ja ću razumjeti tebe ti mene ne. Možda, ima i takvih slučajeva. Stojim da razumijem tebe i ti mene. Naši životi nisu toliko različiti iako nam se sviđa drugačije misliti o tome. Bio sam uplašen i ništa nisam volio. Htio sam samo sjediti u sobi sa spuštenim roletama. Uživao bih u tome, bio sam pomalo uvrnut. Kao što ponekad pomislim i za sebe jer volim pisati u muškom rodu kada govorim ili pišem o ljubavi. Pravim se da znam što želim trenutno napisati, da ne bi vi pomislili ili rekli: vidi ova nema pojma o čemu piše! Ali, da.. teško je to: otvoriti se i svaka čast njima koji to uspijevaju skriveni iza lažnih imena. Tako govori ON na otvoren i zabavan način. Ima sposobnost da te nasmije makar te tih trenutaka grizle neke stvari poput glodavca. ON to raspline u sekundi. Makar, njemu nedostaje ONA, iako su sada napokon NEOVISNI.
I tako...
Sve se mijenja i te promjene osjećam. Vrti se i otkucava, prodire i prožima svaki atom bivstva, svaka sekunda postojanja uzdiže se i propinje, skuplja, uvlači i nestaje. Sad sam sretan, sad sam spokojan, miran i ispunjen u dodiru tipke osjetom prsta zarobljen zauvijek. Neizbrisiva linija tajne nepovratnog i krhkog pisma lišeno podrijetla, imena, posjedovanja (no dobro ajd ako neko hoće nek si ga zeme) poput nekog dražesnog uvojka što naglo skreće s lica i uvija oko sebe sama. Bačeno ni za što i ni za koga. Ulovljena snimljena slika bez nekog posebnog mirisa i okusa, neočekivano ponovljena bez ičega za što bismo se ulovili. Što li je dakle naše lice zaustavljeno u ogledalu ako je ono prazna, na dodir hladna i neizbrisiva površina?
Možemo i tako misliti…
Između snova i stvarnosti ti si najljepše što mi se ikada dogodilo.
Najljepši su trenuci koje sami stvorimo. Oni koje možemo prepoznati tako da ih podijelimo s drugim. Na vrhu onog prsta kojim pokazujemo drugima kako je voljeti, a da ni sami nismo svjesni da i mi možemo jednakom snagom biti ti, ONI koji jesu. Savršeno predvidljivi kada su drugi u pitanju, a ne MI. Jednom sam osjetila svu silinu nemogućih pitanja, misleći da je lako, okrenula sam se osjećajima, preko svih granica ljubavi. Nažalost nije bilo dovoljno. Neki su tada samo rekli, krasna si, jesam li sebi tada bila, vjeruj mi nisam. Nisam niti sada jer i dalje čeznem za neopipljivošću onoga što mi se jednim trenutkom činilo savršenim, a onda tko sam da važem tuđe osjećaje, tko sam da sudim, tko sam da volim ono što možda drugi ne vidi, ne osjeća i ne pita. Izgovarajući riječi, bivamo predmetom obožavanja, onda, a možda i sada, a da nismo niti svjesni kako nas drugi vide. Jesi li ikada iskreno volio, ili bar osjećao stisak zagrljaja dok sam tamo stajala onakva kakva jesam? Bila sam sretna. Znam što je to, kakav se osjećaj boli pružao kičmom dok si me uvjeravao u ono što ne treba reći. Pokazuješ li to sada drugima, nije važno. Imati, nemati, biti i nestati. Uživajmo u onome što je uvjerljivo, opipljivo, trajno. Sretna sam jer si znao prepoznati potrebu za biti, tada, i nikada više. Sjećanje ostaje poput praznine vlastite sulude čežnje, zgrčeno, bolno, ali lijepo. Ponekad se samo pitam, koliko traje dok potpuno ne zaboravimo okuse, mirise, opipe onoga koga smo voljeli...i sjeti li se i ON toga na rubu neke čudne svijesti ili je dovoljno uporan da zaboravi. Slika snova i stvarnosti. Neizbrisiva površina. Znam o čemu pričaš i dok šutiš. Gledaš li odraz sebe, nje, mene...kako je ponekad teško boriti se s duhovima...a opet kako je lijepo moći voljeti. Tko smo nego lica onih koji prolaze i dolaze, onih koji traže i lutaju.
Da, još uvijek kažem, bilo je to za sjećanje. Nešto najljepše što mi se tada moglo dogoditi.