...moje riječi,iskrene...a iskrenost boli.......

Sotona sjedi na Golgoti i grohotom se ceri dok njegovi crni anđeli probadaju nemoćno tijelo našeg Spasitelja koji visi na svom trošnom križu. Mi znamo da je on na tom križu,ali se bojimo pogledati u njega,bojimo se priznati koliko smo odmakli od njegovog puta i tako mu pomoći da opet zavlada u našim srcima.

Zaj nas strah mijesa se sa sramom jer se duboko u sebi,kad smo sami,kad nas nitko ne vidi,ne zelimo pomiriti sa cinjenicom da smo ga izdali,da nismo stali na njegovu stranu protiv deomona pakla i Sotone osobno.
Ali opet,sa druge strane,sto nam je on nudio a da nismo vec imali?Mozda kraljestvo nebesko ili mir vjecni?...Mislim da nam to i nije potrebno...Od onog drugog,On nam je mogao dati sve sto smo htjeli,samo za cijenu vlastite satisfakcije da vidi Spasitelja kako umire...
A nasa jedina zelja,Moja jedina zelja,je bila vjecni zivot...
Zar sam puno,ili malo trazio?Zar sam ga po tome izdao?Ne bi rekao,jer gdje je On bio kad nam je trebao;njega nije bilo a sam Princ tame je samo pruzio ruku i imali smo sto smo htjeli...
Mozda to i je moj komentar na tvoj mali sastav,ali pitanje je....Da li ustvari mi vjerujemo i u jednog,i u drugog?...

i Nietzsche je mrtav, pa što?

DEFINITIVNO U PRAVU!
Na je_enom svijetu ima 99.9% nepravda i ostalog sranja...osjecam se kao u srednjem vijeku,kad su jadnim kmetovima svecenici drzali predavanja o tome da moraju biti poslusni i crnciti za svoje gospodare...a onda kad umru...onda ce MOZDA u raj! ISTO JE I DANAS...ljudi rade za nekolicinu koji kroje sudbinu cijelog naroda... a BOG ....nekakvi simbol necega sto nikad nece biti.... samo u nasim glavama.......

al prvo moramo prihvatiti da je Isus Krist stvarno Bog (namjerno veliko B), što vi si redom činite...a što ako nije?

pih............