MRVICE

... Autobus je počeo polako kliziti. Jedan je učenik ustao i priupitao učiteljicu: " Znači li to da smo sada na granici?". Neveselo je odgovorila da je most poput slova "i" postavljenog između dviju vlastitih imenica; već spomenute Baranje i drugog neodvojivog dijela , imenice Slavonija. " Ili kao Osijek", ponovno se oglasio vozač. Ovaj put daleko tiše. Rečenici je dodao i pojašnjenje. Još i danas, tri i po desetljeća poslije , uvjerena sam kako sam ga razumjela samo ja.
 Vozačevu ocjenu, ispovijed, priznanje,sudbinu- ne znam prizvati pravu sliku- sadržanu u riječima " Grad s najvećom dušom na svijetu" brižno sam pamtila , čuvala je kao što čuvam kipić zavjetnog sveca što me štiti od bolesti i uroka.
U mom biografskom rječniku, koji se oduvijek prečesto suprotstavljao jezičnim modnim pravilima , uz "maglu" i danas stoji "pogledaj duša". Strelica vodilja tu se ne zaustavlja. Završnu točku spušta tek pošto čitatelj, preko riječi "grad", stigne do vlastite , moje i posve osobne imenice , imenice " Osijek" i opisa: " Grad s najvećom dušom na svijetu".
Noć prije odlaska stajala sam na pješačkom mostu. Brodovi prema Istoku nisu plovili. Znala sam to usprkos magli koja mi je priječila pogled na obje strane. Samo nekoliko stotina metara ispred bilo je srušeno vezno "i" između dviju imenica "moga doma i užeg zavičaja". Dravi sam obećala povratak. Bila je i tada, kao i uvijek, puno mudrija od mene. 
Ona zna da ću na traženje imena grada s najvećom dušom na svijetu uvijek, bilo gdje da me pitanje zatekne, odgovoriti sigurno i nepokolebljivo " Osijek". 
Julijana Matanović, navodi iz fotomonografije " Osijek, zapis o duši " autorice i fotografa Marina Topića.
Sretan ti rođendan , grade!

a kaj reci na to? jebesga ak se dozvoli zaboraviti!!!!

Šteta što nema i koje prelijepe Topićeve fotke !

Kad "naučim" staviti fotku bit će ih, doduše ne Topićevih , nego mojih. Tema je ista : Osijek i Slavonija!

...hvala u ime moga grada i ja mu to želim i volim ga...i ima široku slavonsku dušu...istina je..