MRVICE

Ponekad kada se jesenje večeri gube u bespućima magle
kada vjetar u svojim lutanjima donese pjesmu buke velegrada
zamišljeni kada sjedimo uz prozor i nastojimo pogledom prodrijeti
kroz crnu granu
golu i jadnu koja nam zaklanja pogled
tada negdje u podsvijesti osjetimo nešto čudno
čudno i jako jako sumorno
pa žalimo zbog slomljenog krila nekog leptira
zbog suza dječaka umrljanih obraza
zbog trulog i žutog lista u lokvi na pločniku
zbog male kišne kapi što nestaje u zemlji kao da je nije ni bilo
To treperavo sumorno stanje naše duše
mislim da je to
tuga

u podsvijesti osjetimo tugu! Svašta! Tuga tuguje, plače, boli, jeca, steže - jaka je, teška je, čista je. Ovo što ti opisuješ prije bih nazvala melankoličnim raspoloženjem koje je u svrhu pisanja ovakvih stihova:)))

OK, može se i tako tumačiti, ali...ovo je moja tuga!