Nestajanje
Možda moji podočnjaci govore i previše o meni. Smatram da je to što nikako ne uspijevam zaspati zapravo blagodat. Da su i dani i noći samo moje. Toliko priča koje uspijevam napisati. Toliko knjiga koje sam u mogućnosti pročitati. Pomalo sam usamljen kada otvorim prozor,a izvana me zapuhne svijež miris samoće i tada osjetim kako nisam jedini usamljenik na svijetu. Poneka ptica što se plašljivo oglasi sa drveta. Poneka mačka lutalica koja traži svoju jednonoćnu žrtvu. Ili poneki pas koji me zabunom zamijeni za svoga gospodara. Svi oni znaju za mene. Trude se nenametljivo namirisati moj strah od sutrašnjice. Od buđenja. Dobro poznajem tišinu gradskih predgrađa. Ili buku glavnih gradskih ulica. Kada taxisti drijemaju u svojim automobilima, prenuvši se iz sna tek da bi prevezli ponekog umornog noćnog putnika. Kada svijetlost noćnih lampi obasja moje blijedo lice, znam: Ja sam najvjerniji sluga noći. Zombi koji hoda, čuvar svih bezimenih snova koji leže razbacani po prljavim ulicama, preko kojih gaze svakodnevno na stotine različitih cipela.
02.11.2006. u 20:04 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar