Vilenjakovi snovi

VI
Ti si čula podrhtavanje moga nestanka koji drugi tek naslućuju. Izazvala si i donijela mi oluju, a sa njom i gorko uporne kiše, nanovo željne moga života. Tko si da znaš svu povijest moje tuge? Zašto si istjerala anđele iz moga raja, pa oni sada posrću u sjenci neispraćene pokojne ljubavi? Odakle si pobjegla i zaboravila vrijeme koje te neutješno za budućnost pamti? Gdje si se sakrila da dovedem svoje svete ptice da te služe? Neka si takva, o neka te u meni, jer ovo je možda zadnje titranje paperja moje duše. O neka si, jer ti si kanjon za odjek – i urna za pepeo moje najdraže riječi.