All Your Base

Ta noc je bila neobicnija od dana koji joj je prethodio, a ni dan bas nije nalikovao drugim neobicnim danima.

Razlozi neobicnosti su skriveno kapali na plocnik, kao ona neprimjetna kisa koja pocne i prestane padati za vrijeme sjedenja u zamracenoj kino-dvorani.

Vrijeme je prebrzo teklo, brzinom svjetlosti. Sati se stisnuli u minute. Cak i onaj jedan umjetno stvoren tu noc. Odjednom, nasli smo se na tramvajskoj stanici, blizu mjesta gdje se dvore kola. S planom u mislima.

U stvarnosti, to su bila dva plana, od kojih je jedan bio krivi. Tu noc su mi se ona dva zupcanika u glavi jako sporo okretala, tako da nisu ni shvatili da je upravo plan kojeg su oni producirali bio pogresan.

Ono sto moji zahrdjali zupcanici nisu mogli dokuciti je da u Zagrebu postoji vise mjesta gdje kola dolaze na dvorenje. Stovise, da postoje razlicite vrste kola koja se dvore. Ona koja putuju po tracnicama i ona kojima moze puknut guma.

Tramvaj je stao i otvorio vrata, a ja sam, sa svojim spororazmisljajucim zupcanicima ostao stajati blizu mjesta gdje se dvore kola na tracnicama. Vrijeme se uzurbano pocelo vracati u svoje uobicajene gabarite. Minuta se prosirila na svoje standarno trajanje od jedne minute. Zapravo, mozda i vise, ne znam - u tom trenutku nisam ulazio u detalje razmisljanja o subjektivnom poimanju vremena u ljudi. Okvir razmisljanja mi se sveo na... na.... hmm... zapravo.... nije bilo okvira razmisljanja. Oni isti zupcanici koji su se malocas jedva okretali, sada su od silne brzine vrtnje ispali iz svojih lezista te se stali bolno zabijati u unutrasnjost glave, dok se njeno lice caskom pojavljivalo, caskom nestajalo iza pregrada tramvajskih stakala, da bi u sljedecem trenu u potpunosti nestalo. Ostalo je samo blijedo svjetlo ulicne rasvjete koje se tupo prelijevalo po praznim tramvajskim tracnicama.

Planovi su ko stvoreni za prolazak kroz Murphyjev stroj. Da ih isti sazvace i ispljune u komadima. No, svaki plan ima cilj, a cilj je atom. Murphy ne zna cijepati atome.

Dok smo sjedili blizu mjesta koje dvori autobuse, svjetlo novog dana zatvaralo je umorne oci blijede ulicne rasvjete, a istovremeno i ucvrstilo neke spoznaje (o kojima necu sad, jer su vec 3 sata, tj. 4 - po starom :) )

fino, jitt!

da, da, toliko suvislog teksta na jednom mjestu, oduševljava i uznemiruje :)))

misliš...za razliku od mog bloga???

pih. pa dobro jel pošten čovjek više nemre svratit tu i očekivat da prolije dec-dva kiseline iz želuca po prva dva-tri loga? kud ide ta iskrica, ni deka dencije niotkud? :( gdje je nepismenost, gdje je neinventivno riganje frustracija nedojebanog autorskog korpusa, čija to mladost na trojci sjedi i nemre proć jer si misli "koji kurac, di je više neki snijeg, jebalo ih globalno zagrijavanje"? oćete sad da vas unfici sve tužim? :D

Ove rečenice su oživjele, zaplesale vizualan ples sa zupčanicima i stvorile predivnu sliku. Stvarno lijepo napisano.

bogu fala. visse. a onda opet si mislim kaj tu decu tjera na te kolodvore. ide majka s kolodvora zoo.