Vilenjakovi snovi

II
Gledajući Sunce koje se smiješi našem susretu ja vidim i čujem tvoj osmijeh koji pamtim u našim ponoćnim razgovorima. Zapravo između tebe i Sunca nema razlike, jedino što ono imitira tvoju radost, onu tvoju radost dok mi se razdragano smiješiš. Sunce je ustvari samo tvoja sjena, ali utješit ćemo ga, objećajmo mu da će nas grijati dok se u ljeto budemo ljubili na Jadranu, da će nas milovati toplotno kao što ćemo ti i ja milovati jedno drugo. A onda ćemo postati djeca noći, sakrit ćemo se od Sunca i naš zagrljaj posvetiti Mjesecu. Hajdemo se zareći našem prijatelju Suncu da će svaki njegov vedri dan naizmjenično imati tvoje i moje ime. A Mjesec će preko noći biti svjedok naše istine. . . . . . . . . . . . . .