Retoričko pitanje
Otkud ljudima ta potreba za samouništenjem? Je li to zato jer se ne vole i traže razlog da se mrze ili su jednostavno nemarni i lijeni? Gledam neke drage osobe kako se uništavaju, ali znam da nisam pozvan reagirati i praviti se pametan. Nema od toga nikakvog dobitka. Uostalom, razumijem ih. Vjerojatno i sami znaju da to što rade ne valja, ali jače je od njih. Moje riječi bila bi samo zrnca soli na ranu, koja se ne daju isprati, a kratko, ali snažno, zapeku.
19.08.2006. u 23:30 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
...There can be only one!....:)
Autor: sagittariusclassic | 19.08.2006. u 23:32 | opcije
mi smo zaposjednuti bicima koji nas zele mrtvima i iskoristavaju slabiju psihu da to i ucine...
Autor: Igneos_Eructid | 19.08.2006. u 23:33 | opcije
kako misliš zaposjednuti.
Autor: copymoon | 19.08.2006. u 23:34 | opcije
Volim se jako i duboko uništavati..Stalno se uništavam i ne mogu stati..užas jedan..Što da radim?:D
Autor: murray | 19.08.2006. u 23:34 | opcije
kao duhovi, tako nesto
Autor: Igneos_Eructid | 19.08.2006. u 23:35 | opcije
moj prijetelj se boji visine jel misli da će nekontrolirano skočit .ubit se.ali nisu to baš duhovi ,to je slabost . i ričući lavovi
Autor: copymoon | 19.08.2006. u 23:36 | opcije
nece skocit, nagon za samoodrzanjem je prejak . Jedino kod bolesnih ljudi je taj nagon slabiji i tako nesto je moguce...
Autor: Igneos_Eructid | 19.08.2006. u 23:44 | opcije
upravo san zapalila..oš dim?
Autor: sjeta-1 | 19.08.2006. u 23:45 | opcije