Utjeha kose
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. Antun G. Matoš
17.08.2006. u 15:30 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
i uglazbljena verzija je prekrasna... :))
Autor: troubled | 17.08.2006. u 15:42 | opcije
Tužno, ali istinito. Evo sad sam opet u komi!
Autor: kiflica2 | 17.08.2006. u 15:53 | opcije
naravno da je istinito, kosa i nokti rastu nakon smrti... :)
Autor: pike_TS | 17.08.2006. u 16:00 | opcije
Eh, sori Pike. Obrisao sam zabunom. :)
A u pravu si. Namjera je bila ta, ali je samo sve spojilo u jednu rečenicu.... :(
Autor: Boz30 | 17.08.2006. u 18:41 | opcije