razmišljanja odraslog djeteta

često spomenem iskreni razgovor.. svi volimo čuti istinu.. neki ju i sami govore.. nažalost ne svi.. ne ni većina.. jer treba hrabrosti za govoriti istinu i stajati iza svojih riječi.. no ponekad sumnjamo u nečije riječi iako nas osoba uvjerava da su istinite.. s pravom??? jer znamo istinu o tom događaju??? ili griješimo???
ima dobra anegdota o istini..
trčkarali parkom u dobro čuvanom području američki i ruski predsjednik razgovarajući usput.. kamere iz daljine prate sve jer osiguranje i na taj način provjerava sigurnost važnih osoba..
i njih dvojica završe razgovor te dotrčaše do zgrade..
sutradan u ruskim novinama slike sa kamera u gro planu i tekst..
nakon duge utrke naš predsjednik je stigao drugi a američki tek predzadnji..
uz slične slike tekst u američkim novinama..
naš i ruski predsjednik su sudjelovali u utrci i naš predsjednik je pobjedio a ruski stigao zadnji..
i jedni i drugi pišu istinu.. svatko iz svog kuta gledanja.. kako mu u tom trenu odgovara.. ali je istina..

možda tako i mi ponekad griješimo jer znamo nešto iz našeg kuta gledanja.. i ne vjerujemo istini promatranoj drugim očima??? možda u našoj istini nedostaje podatak da su predsjednici trčali sami radi boljeg efekta na čitaoca???

koliko puta gledajući neki sportski događaj opsujemo sudca jer smo vidjeli prekršaj a on ga ne sudi????
pa kasnije vidjevši snimku druge kamere sa drugim kutom gledanja moramo priznati da je sudac bio u pravu???
pokušajte prihvatiti činjenicu da istina nije uvijek ravna crta... vijuga ta naša istina ovisno tko ju promatra i od kuda.. vjerujte bližnjima.. dok možete...
a ja.. od kada sam sebe uhvatio u laži.. ni sebi više ne vjerujem:-)))

svi žele čut ono kaj žele

Istina je oko nas, a rijetko ko je pravo vidi, već je radije vidi kako mu se svidi...

...zato treba ponekad priznati samom sebi da si pogriješio, istina ponekad sliči zabludi :)