me, my self & I

i rob prije svega vlastitog straha i kad vjeruje da ga nema... da je neustrasivi...da se moze boriti i sa strasnim vjetrenjacama... vjerujem da nisam kukavica...obicno sam ta koja ce pogurati kad je frka ali u biti sam puna strahova malih a meni tako velikih...danas sam bila tako mala...
...sve je bilo ok...osim ruzne kise i sivila...ali kraj dragih ljudi...ja ih nikada ne vidim... a od voznje oduvjek imam veliki strah...jedini kojeg (osim zubara) javno priznajem...ali i njega sam progutala polozila vozacki... i vozim...ne cesto, ne bas rado ali sigurno...
...sve je bilo ok...kišni dan...dragi prijatelj... i kavica...i žurba da se mene ipak odveze na vrijeme na posao...jer kasnim...jako...mojim jezikom nabrušeni prijatelj "daj brže to, kasnim, rekla sam da ne možemo toliko ostati"...i onako u žurbi...na parkingu nije ga vidio...i...buuuuuuum...veliki crveni audi...odrvenila sam...zanijemila...protrnula...nije mi bilo nista...ali strah....strah...u tom trenutku...bljesak...iako nije bilo nista...ali glupi strah....
svi smo dobro...nikome nista...i ja sam se brzo, barem prividno smirila, napala policajca, opet bila ja, prijetila smotanom drotu sudskom tužbom (i on je meni pa smo kvit)...
ali taj lagani drhtaj...taj bljesak...slabost...trenutak ogromnog straha me drži cijeli dan... i ljutnja...što sam pala...popustila...nad nećim tako malim...puno je toga bilo goreg u mom životu...i bila sam jača...a sada...slabost i strah...jedan drhtaj me cijeloga dana drži...i ljutnja što je to tako...
valjda zato i samu sebe mučim cijeli dan...natjerujem...i sad si nedam spavati...a glava me tako boli...eh...kako je covjek mali....