Nestajanje

Ostala je sama....čeka je dugo putovanje da pronađe samu sebe...uvijek na krviom mjestu u krivo vrijeme...nije suđeno...gleda, a ne smije dotaknuti....mašta, ali to neće postati stvarnost...boji se, ali je spremna....sve je uzalud...ali svejedno žudi za tim....kao što žudim kada ugledam prazan papir da ga označim svojim riječima...da ga označim jednom zauvijek...moja slova više ne mogu biti izbrisana...papir će ili završiti negdje na ulicama grada ili u mojoj ladici...ja ne želim završiti na ulicama grada...
 
Zatočena...rešetke su svaki dan sve bliže...pritišću me...umirem, jer ovako više ne mogu...tjeskoba me ispunjava....izobličava, to više nisam ja....to je netko drugi....

u tamnici same sebe ,,, dišeš ritmom otkucaja srca i ovog globusa ispod sebe... davno potopljenih amfora prepunih mirisnih ulja i opet zaboravljaš, kako je predivno mlado jutro nekog lipanjskog dana prepunog mirisa lipa ...

lijepo :)

Zaista snažno,u svakoj ispisanoj riječ osjeća se proživljena bol koja je zapečačena krajem svake rečenice...