snovi

*Henri i ja..
 
Više volim da putujem brodom nego avionom. Plaše me neki ludi snovi vezani uz let. Više volim valove što nemirno udaraju o stranu broda… ljuljanje, lom, pjenu i bistrinu modrine..A let je samo let. Putovanje vezano pojasom..navala adrenalina.. stisnuti nokti o kožu sjedala.. no, kad poletiš, visoko, gore si, i ne misliš na pad jer ako padneš gotovo je - ako doživiš brodolom… preživiš. Tako mislim, i mislim na pogled koji dotiče obale i mislim na šetnju palubom i onaj okus mentola u ustima, blistavog lica..dim i društvo samo pridonose čaroliji putovanja… putovanju…
 
On je volio letjeti. Letjeti bez konačnog pada. Igre bez konca…Igre u kojima pad u  neotkriven svijet morskih dubina izgleda isto kao pustiti se ponad plavog oblaka i izroniti ruku ispruženih u križ te vrisnuti od zadovoljstva. To je volio. I žene. Žene koje bi bile očarane njegovim podvizima u visinama. Žene koje su voljele njegov nabijen nagon bez želje da mu otmu dušu. Taj ostatak samo njega vlastitog izgubljenog u šumama s ludim očima životinje koja gleda u vatru..
 
Njegova priča:
Izvadio sam pivo, otvorio ga i sjeo da popijem. Glavna stvar, smislio sam, bilo je pronaći pravu ženu. Ali kako? Podigao sam se i krenuo ivicom jezera. Tada sam začuo zvuk, kao od vodopada. Krenuo sam u šumu, idući prema zvuku. Morao sam verati oko nekih stijena, preko neke rupčage. Zvuk je postojao sve bliži i bliži. Muhe i komarci vrvjeli su svuda po meni. Prokrčio sam put kroz neku šikaru i evo ga: moj prvi u životu, stvarni bogomdani vodopad. Voda je samo lila niz planinu i preko ivica stijena. Bio je divan. Voda je padala i padala. Ta voda je odnekud dolazila. I nekuda odlazila. Mora da su bila bar tri-četiri potoka koja su vodila do jezera. Na kraju sam se umorio od gledanja i riješio da se vratim. Riješio sam da se vratim drugim putem, prečicom i izgubio se..
 
I nismo se puno razlikovali. Unatoč različitim putovanjima često smo bili jedno. Susreti praćeni osjećanjem nježnosti, potoci priča do kasno u noć…no, -
Valovi dalje udaraju. Svijet se okreće. A život je nadalje poput sigurnog broda savršen..savršen…
 

život je uvijek savršen...:)))) svi gornji putevi slijevaju se na kraju u isti potok i more, sudarajući se mislima valova što drže oblake naših snova, iznad, iznad, let je ponekad siguran unatoč padu jer brzinom postižemo savršeno obrušavanje u svoje tišine...noćima lutajući, riječima tražeći taj jedan pogled skriven šumama tajnih putokaza, znamo, znamo, tako dobro znamo što želimo, što tražimo, i bit će da Henri i ja negdje jednom i otkrijemo, to savršenstvo koje leži u nama...život, život je savršen, vrištim svim nježnostima kojima dodirujem svijet valova i snova...Henri, pričaj mi kažem, i smijem se njegovim riječima...dok letim :)

hvala,solace. točno je da si opisala moj i henrijev svijet, život koji se uvelike razlikuje, ponekad mi se čini da je bolestan od snova, svi smo bolesni od neostvarenih snova.. kad nam se izmješaju prsti na rukama čini nam se da se tek jedan ostvaruje...znam da ćemo se ponovo sresti na jednom od naših otoka i to mi čini dobro. :)