Kundy

Obično dok se vozim tramvajem baš i nemama pametnijeg posla osim buljiti kroz prozor ili pak gledati ljude oko sebe (ma u biti svugdje gdje se zateknem). No zamjetila sam u posljednje vrijema da dobro opažam. Nekako se desilo samo od sebe. Milsim opažanje je postajalo sve bolje i bolje. I sad i jesam malo zabrinuta jer ipak nešto što je prije bilo zdravo za gotovo sad nekako dobija potpuno novu dimenziju. I u biti to me malo brine. Da li to što gledam ima ikakve veze sa stvarnošću ili je to samo jedna od brija. A opet kad gledaš, svi briju. I kako onda u svoj toj briji biti objektivan i zbilja vidjeti stvari onakve kakve jesu. Eto kad se netko probudi ujutro živčan devedest posto je da će mu i ostatak dana biti takav i kako sad taj živčenjak može kriviti nekog dedicu da mu je on kriv jer je sjeo pored njega i jer smrdi na luk. Glupo!!! Prvo i prvo da nije živčan ne bi ni imao potrebu sjesti kod didice koji je jeo luk pa mu ne bi niti zasmetalo. Drugo vjerovatno se ne bi vozio tim tramvajem već nekim drugim. I sad se ja pitam na koju se foru ljudi spajaju počevši od prijateljstava,ljubavi,avantura,rodbinske povezani itd. Da li su to neke slučajno,nasumično odabrane scene ili su duboko svrsihodne.A Kojoj svrsi služe otom potom ako uopće služe. I što sad sa tim svim relacijama. One se mogu pomjerati unatrag unaprijed,ljevo, desno i dijagonalno za one najhrabrije. Može ići slow motion ili pak 120 na sat. Što hoće reći da se i susreti mogu kontrolirati mogu se čak i cijele scene uređivati po želji i di smo sad. Sve to ljepo izgleda negdje u glavi pa čak i scenarij nije loš ali i dalje ljudi briju da je iluzija samo iluzija a možda bi samo trebali zamjeniti iluziju za stvarnost ili su iluzija i stvarnost iste.