jedino svjetlost pokazuje sjenku, a istina otkriva tajne

Skitnica jesi li, pustopoljinama što tumaraš, bez nade i poroda, bez druga i družice?! Kad se na tren zaustaviš i osvrneš, što li to vidiš u prašini prijeđenog puta? Život li te je za grlo ščepao, drži ga čvrsto i ne pušta, dah mu je zamaman i topao, varljiv kao ples lune u noći crvenog uštapa? Svi su vlakovi već napustili postaje, tračnice više ne vode nikuda, vlakovođe lica kamena ne zanima da li su vagoni prazni ili u njima sjede spodobe nalik ljudskima u čijim očima nema ni prozora ni svijetla na prozoru. Nije ni važno u kojem vagonu jesi,prljavi prozori zastiru pogled na ravnicu i pokret suncokreta u kojem se zrcali svjetlo i toplina sunca, cviljenje vagona odvest će te na mjesta već davno poznata.
Lutalica jesi li, što se budiš kliktajem sokola s visina a uspomena ti je jeka pustinjskih vukova?! Lutalice, život li ti je iz grudi srce iščupao  i u grlo ga presadio?! Ima jedan put, skriven duboko u srcu tvom.
Kada dođe vrijeme, ti ćeš znati njime poći, bez gorčine, sjete i sjećanja; samo ti - put - putanja i sjajna zvijezda vodilja. Na putu tom, skitnice - lutalice, nema dana ni noći, nema pjeva ptica ni tiho šuštanje trava pod stopalima. Samo daleki krik djeteta rođenog u noći punog mjeseca, sa ucrtanom slutnjom na čelu, obznanit će da i život može postati krvnik, a  krvnik je uvijek i žrtva srca zarobljenog u grudima.