anko files

Neki slijepi ljudi, koji nisu znali sto je to slon, smjesteni su u blizinu jednog kako bi ga mogli dodirnuti i opinati kako im se pricini. Jedan je rekao: slon je kao stup; drugi: kao zid; drugi: kao cerada; drugi: kao uze; drugi: kao krilo; drugi: kao rog; drugi: puska. Svaki je izrazio sto je opipao pod prstima: noge, stranu, trbuh, rep, uho, surlu, nosnice. Mi smo, naravno, slijepi ljudi, a slon je Bog?  Kako bi zavrsio pricu nadodajem: jos jedan covjek stajao je sa strane i pipao zrak. I nije rekao nista.
prica je kratka kako bi izazvala komentare, pa?

na prvi pogled dobro zvuči, sadašnjost je, kažete, okej. no na prvi pogled neznate zapravo o čemu se tu radi, zar ne? e. naši dragi mediji, televizor i internet, uče nas da što prije zaboravimo prošlost. sutra je novi dan. kao, pitam ja vas za zdravlje. a sutra, što je sa sutra? sutra nema. jer ja sam danas kupio sutrašnji oglasnik, budućnost mi je došla već danas u obliku ultra super cool novog mobitela. i tako zapravo nikad neću doživjeti sutra jer, prihvatimo činjenicu, vrijeme ne postoji. postoj isamo gibanje, a ako nam mediji i ritualizirani obredi života unište pojam gibanja, onda nikad nećemo dočekati sutra. ostat ćemo zauvijek zarobljeni u danas.
znate da u nekim kulturama uopće ne mjere vrijeme. nemaju pojam o vremenu nego samo bilježe događaje, nije bitni kad su se dogodili jer se sve zapravo događa jednom zauvijek. vrijeme nije stvarno i čovjek si ga je sam zamislio. kako stvari stoje sad će ga i uništiti jer ga ne treba.
to jest, ono što vam hoću posvijestiti, neki pametni ljudi zarađuju na nama ostavljajući nas trajno glupima. ako se ne trgnemo ostat ćemo glupi. i da, već pogađate, zarobljeni vječno u sadašnjosti u ovisnosti onime što tehnologija donese. putovanje vremenom u prošlost nije ni u teoriji moguće, a vječna želja dohvaćanja budućnosti i vječne mladosti, ostat će tajna koju će čovječanstvo sakrivati jedno od drugog...

nema ništa loše u našim postupcima. sizif stalno gura svoj kamen i sretan je i zadovoljan jer ima svoj smisao. pametan čovjek. ništa što napravimo nije krivo ni grešno, ima samo stvari koje jesu i one koje nisu, koje napravimo i one koje propustimo nekome drugome. zbog razuma imamo slobodu, no taj nam je isti razum i ograničava. ja nisam slobodan ubiti se malena_7 (op.a.) jer mi to razum ne dozvoljava.
s druge strane, u životu mi ništa više ne preostaje osim guranja tog kamena na brdo opet i opet. jeo sa, spavao, zabavljao se, plakao, volio, uživao u mirisu prirode, radio, učio. više mi ništa ne preostaje nego umrijeti.
kiša pada kad netko želi da se smirimo, kad želi da se stvori gužva na cestama i da naučimo poštivati prometna pravila. kao što korito rijeke ne sprečava rijeku da ide kud hoće nego je čuva da sretno stigne do mora i da se ne razlije po putu. netko misli na nas.
ako netko misli na nas, moramo ga poštivati, moramo ga slušati. i ako nam je taj dao jednu zapovijed, red bi bio da je poslušamo. ona glasi: ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.
da, propovjednik bih ja želio biti i lijepo vam reći da bog postoji. no to znate. a kad sam već propovjednik, dat ću si zadaću obraniti boga od vaših napadaja. recite dakle, što vam se ne sviđa kod boga. što je bog svijetu skrivio da ga svijet ne voli.
neću se ići liječiti ako mi ti želite poručiti. ponekad je dobro da padne kiša da bi onda sunce zasjalo još jače i svjetlije nego inače, gledajte gospodara prstenova. živjeli.

nikad nisam, a niti neću: pušiti, drogirati se, piti alkohol, seksati se prije braka. to sam si sve zapisao dok sam imao devet godina. sada, sa svojih devetnaest i dalje ne pijem, ne pušim, ne drogiram se i još nisam imao spolni odnos. kako stvari stoje ni ti neću. pušenje, koliko sam čuo o tome, nije ni zdravo ni lijepo jer čovjeku u ustima ostavlja smrad. drogiranje nije pametno ni prirodno jer vodi čovjeka u vječnu ovisnost i očaj. alkohol nije ukusan i stvara od čovjeka bedaka zaostalog, a seks je zavodljiv i smatra se grijehom.
i znam da nije o tome lijepo tako govoriti na ovom mjestu pogotovo kad nisam ništa probao. jedino što me još navodi na te poroke je znatiželja. radostan, kakav jesam i neiskusan mogu zaključiti, nikad nisam i nikad više neću.
nemam zapravo pojma što govorim, ali nije ni bitno. bitno je da se živi, svatko na svoj način.
ako shvaćate što govorim, onda znate što sam vam htio reći.
e, a idem ja sad. e!

Pregazio sam lopoč s biciklom
Sad je bicikal na dnu bare.
A ni meni nije
bas najbolje.
 
(primjer pojezije krute životne stvarnosti, obratite se za detalje)

Moji dečki i ja ovih smo dana izmislili novi žanr poezije, pojeziju krute životne stvarnosti. U njoj se opisuju tragični događaji koji se vjerojatno nikad nisu dogodili, a li bi se teoretski mogli dogoditi. Također je važno prekidati rečenicu i nastaviti je u sljedećem redu. Poželjno je koristiti i žargonizme te nepostojeće jezične izraze. Evo i primjera.
 
ZEC
Išo sam po livadi
a u travi je zec
bijo,
a ja ga vidijo nisam.
A on je bas zjevo,
I ja sam mu onda
u usta ugazijo.
I tak sam išo
kuć sa zecom na nozi,
a zec je psovo,
al se niš razumjelo nije.
Jer je imo moju nogu u ustima.
 
KRUV
Đe mi je kruv?
Išo sam na pašu.
S kravama. A u
torbi sam imo kruva.
Al mi je moro negdje ispast.
Jer nema ga.
Đe mi je kruv?
 
LOPOČ
Pregazio sam lopoč s biciklom
Sad je bicikal na dnu bare.
A ni meni nije
bas najbolje.
 
HAIKU
U čaju mušica,
i dlaka u sarmi
subotnji ručak.
 Željno očekujem i vaše pjesme.

pišem većim fontom kako bi vam tekst upao u oči, e! Nikad se dogodilo nije da bi čovjek preživio život bez osjećaja ljubavi. a sex, to je ono životinjsko i nagonsko, u isti mah zavodljivo i zabavno u čovjeku što izrasta kao plod ljubavi. barem prvi put. danas, zapravo niti toliko jer sex postaje. ne, ne postaje, postao je sredstvo samozadovoljavanja; samo ne sa vlastitim rukama, niti igračkama iz sexshopa nego sa drugim ljudskim bićem koje seksamo da bi zadovoljili svoju žeđ, znate ono nagonsko u čovjeku. ako ste me shvatili, znate što sa vam htio reći. velika su slova i tekst je već zauzeo puno prostora pa prekidam, ali nisam završio. ne želeći duljiti, ujedno i činiti tekst zamornim i teško pamtljivim, završavam ali pisat ću ja još i ogoliti nas sve do kože. iznjeti na vidjelo laži koje ne upućujemo drugome nego sebi: recimo to da se s nekim seksamo ako ga volimo,
p.s. laž

da, bas tako se zove moja priča, ptičji pjev. PTIČJI PJEV Postoje dvije vrste zvukova. Oni koje proizvodi čovjek i njegovi i oni koje nam daje majka priroda. U one prve ubraja se tiktanje sata, buka automobila, zvuk s radija, a u one druge šum vjetra, glasanje životinja, žuborenje mora...Tog dana, na autobusnom kolodvoru velikog grada, stvorila se nezamisliva gužva. Jedna je djevojka ispod sata čekala roditelje čiji je autobus kasnio. Dvije djevojčice izgubile su svoju mamu i sad je uporno traže. Jednom starijem gospodinu zavrtjelo se u glavi i skoro se srušio. Jedan je student izgubio osobnu iskaznicu, a čak devet studentica žurilo se je preko gomile na autobus koji kreće za desetak minuta. Manja grupica prijatelja zadirkivala je starije osobe i glasno pričala o svakakvim neprimjerenim temama. Dva zaljubljena para besramno su se ljubila u javnosti dok ih je desetak drugih parova diskretno promatralo. Jedan je kondukter ispitivao ljude za smjer u kojem idu. Neki je otac pak vikao na svojeg sina jer je u dva dana potrošio tjedni džeparac. Jedan je starac glasno komentirao nekulturu današnjih mladih, a neki je drugi čovjek još glasnije komentirao poraz svoje nogometne ekipe. Na kolodvoru je čak stotinu ljudi pušilo cigarete, dvadeset njih Marloboro. Muškarac srednjih godina, koji je također pušio, razmišljao je o poklonu koji bi kupio svojoj ženi za imendan. Netko iz gomile viknuo je riječ na J. Dva prijatelja udvarala su se jednoj djevojci dok je neki 'mentalno zaostao' čovjek naglas smišljao kako zavesti tu istu djevojku svojim izvrsnim znanjem filozofije. Čula sam i nekoga kako priča viceve. Ali nitko nije čuo mene. Svi su radili neke svoje stvari i brinuli se za svoje probleme. Nitko se nije obazirao na moje pjevanje. A pjevala sam svoje najljepše pjesme. Pjevala sam što sam glasnije mogla. Čak sam sjela na najvidljivije mjesto, na veliki kolodvorski sat gdje me je svatko mogao vidjeti. Mislila sam da će me barem sada, dok je sve puno ljudi, netko primjetiti. Ali nije.Tada mi je sinula ideja. Bila sam svjesna opasnosti koje ona podrazumijeva no nisam oklijevala ni sekunde. U određenom trenu uletjela sam u kabinu za razglas. Zaprepaštena službenica mislila je da sam slučajno uletjela i željela mi je pokazati izlaz van. Ali ja se nisam dala otjerati, stala sam pred mikrofon i počela pjevati. Sad su me svi čuli. Bila sam tako ponosna. Pjevala sam sve glasnije i glasnije, sve ljepše i ljepše,  a na licima ljudi počeo se javljati osmijeh.U tom trenutku, bila sam sigurno najsretnija ptica na svijetu iako se već sljedećeg trenutka sve završilo. Debeli zaštitar lupio me je metlom i u trenu sam pala mrtva. No svoju smrt sam dočekala jer sam osjetila da je moj život ipak imao smisla.
p.s. ovo je priča u kojoj je glavni lik ptica, ali priča nije o ptici zapravo.

Dosao sam i ja na web log, s velikim potencijalom i zeljom za izrazavanjem. poceo sam pišući poduzi esej o zaljubljenim intelektualcima koji su već sutra iskoristili, a na proljeće još uvijek će voljeti istu osobu jer će su u nju ponovo zaljubiti. ali sve je nestalo kad sam kliknuo spremi. saD SAM OP'REZNIJI I PRVO PROVJERAVAM TERITORIJ, PA CU VAS ONDA ZADIVITI SVOJIM PISANJEM I MISLJENJEM SVOJIM. E da zadiviti vas, to ću napraviti. a sad bog, pa ću ja pisati.