Powerblog

Evo me, napokon sam tu.

To nema veze sa ničijim očekivanjima, jednostavno sam konačno odlučio proizvesti neki text, pa koliko god bezveze bio. Zaključio sam da ne trebam imati srama, svakodnevno čitamo svakakva sranja u kolumnama svuda oko nas, i to od ljudi koji su osuđeni na konstantno pisanje o bilo čemu, bez obzira koliko poznavali materiju o kojoj je trenutno riječ.

Sad, ja bi pisao o traženju životne ljubavi, tu smo svi jednako kompetentni, ali postavlja se pitanje što ne valja sa mnom kad sam u svoj svojoj kompetentnosti, sa 35 godina, završio na Iskrici. Bio bih u užasnoj depresiji kad ne bih bio svjestan da je moja sudbinica pomalo slična nebrojenim sudbinama našeg sve više amerikaniziranog društva.
„Zašto si tu ako ti se ovdje ne sviđa“, logično je pitanje. Konformist sam, to je odgovor. Nakon nekoliko pokušaja da tražim svoju buduću po Sax-u i sličnim mjestima, odustao sam. Ne volim (više) tražiti partnericu u zadimljenim prostorima gdje žene igraju igru, dok se dobro ne napiju, a onda postaju lak plijen. U zadnje vrijeme gubim bitku sa elokvencijom, ne mogu proizvoditi glupa duhovita kenjanja koje žene vole slušati, i to zato jer mi se ne da ponavljati, a opet nisam toliko hiper produktivan da bi bio uvijek (sebi) svjež.

Sad ću se ponoviti, zaključio sam da dosta žena ovdje sebi krati radno vrijeme.
Upitna je vjerovatnost za susret sa takvom osobom. Baš bi volio sam sebe demantirati, što ću rado napraviti ukaže li mi se prilika.
Još jedan veliki problem su nedorasli mulci koji ubijaju svaku volju normalnih cura za komunikaciju sa normalnim muškarcima u sličnoj situaciji kao što su one.
Pitam se da li sam ja u stvari normalan kad hoću to što hoću.

Upravo mi je dosadilo raditi na ovom textu.
Sad ću ga objaviti, i nadam se da će upravo on pomoći da me prepozna neka srodna duša.
Ako ne, barem sam pola sata bio u ulozi kolumnista koji ovo rade svakodnevno, i ne mogu sebi pomoći, tješeći se da rade to što vole...