Vodic kroz Pakao

Kad su se spustili na prvu razinu pred njim se stvorio velicanstven prizor. Dvije pozornice, na svakoj od njih po jedna osoba. Cinile su mu se poznate, ali nije znao kamo da ih smjesti. Mozak mu je ionako bio dovoljno zapleten. No ono sto se nalazilo ispred njih je bilo fascinantno. More ljudi. Ma sta more, ocean! Jebote Dante, koliko ovdje ima naroda?!
"Po posljednjem prebrojavanju tri milijarde, dvadeset i osam milijuna, dvjesto osamdeset i tri tisuce, osamsto trinaest."
Pun kurac,ha! Nego, ona dva lika na stageu. Cine mi se poznati. Poput nekih Bin Laden klonova.
"Skoro pa da si u pravu. Pozornica broj jedan- the man krscanstva, svima poznati, jedan i jedini, Isus Krist! Pozornica broj dva- dobra dusa islama, neprikosnoveni prorok, covjek bez dlake na jeziku, Muhamed!
Isus, Muhamed? No, dobro Dante mi smo u Paklu, zar ne?!
"Nego sta. A sta mislis kamo idu oni koji svojim floskulama i manipulativnim metodama salju druge u patnju i smrt pod krinkom nekakve dobrobiti?! Razmisli malo, a ja cu ti za sekundu sve pojasniti, samo da se ova dvojica malo stisaju..."

Pogledao je oko sebe. Suma, poljana, rijeka, crveno nebo... I neki tanki glas koji dobire iz daljine.
"Dobro dosao! Dobro dosao!" odjekivalo je kroz mozak.
Dobro dosao pizdu materinu! Koji kurac ja radim ovdje! Gdje ovdje?!
"Dobro dosao! Mozemo odmah prijec na razgledavanje. Ja cu ti biti vodic danas. Oh, da, pa gdje su mi manire... Ja sam Dante." zaculo se tik iza njegovih ledja.
Jebote Dante uplasi me!!! A bit ces mi vodic kroz sta?!
Prateci Danteov koscati prst te izostrivsi pogled na daljinu od oko stotinu metara ugleda bljestav neonski natpis.
Ako sam vec u Paklu, onda bar da imam vodica. Idemo Dante, pa da vidimo kamo ovo vodi.
"Ovo vodi na prvu razinu... No, da ne duljim, obozavam religiju, a sad ces vidjet i zasto."

Usavsi unutra shvatio je da pojma nema sta trazi. More knjiga. Tanke korice, debele korice, bez korica... Putopisi, zbirke...Zbrka.
"Dobar dan, gospodjo. Mozete li mi, molim Vas, preporuciti jednu knjigu?"  upita vremesnu zenu s druge strane pulta.
Istog trena u rukama mu se nasla stravicno teska knjiga, a one iste zene vise nije bilo. Ali opet, ovo je bio sasvim obican dan. I tako, par kilograma tezi, odlucio se zaputiti natrag, svom omiljenom naslonjacu.
Naslov knjige je glasio "Pakao". Otvorio je knjigu i zapoceo s citanjem. Nakon dugog perioda od otprilike tri minute zapalio je novu cigaretu. Uvukao par dimova i osupnut zanimljivoscu stiva, utonuo u san. Na naslonjacu se stvorila nova, progorena rupa.
 

Zvuk tek otpalog lisca radio mu je zbrku u glavi. Ne samo da nije znao koji kurac radi vani, vec nije imao pojma kuda da ide. Sve je ovo bilo novo i nepoznato njegovom umu naviklom na vijesti tipa :" Dragi gledatelji, jos jedan pokolj u Bagdadu. Bombas samoubojica aktivirao je bombu na samom ulazu u .......samoubojstvo na podrucju Pescenice. Dvadesettrogodisnjak se bacio s.......nesreca na cvoru Bosiljevo. Zivot je izgubio mladi bracni...."
Svijet nije izgledao bas tako strasan. Zapalio je cigaretu i pustio da mu dim ispuni pluca. Tocno sedam minuta i dvedeset sekundi kasnije zaustavio se isped jedne velike, zute zgrade. Zastao je. Da li da udje ili ne?! Na trenutak mu se to ucinilo nemoguce neobicnim, no sta je bilo obicno u ovom danu. Odbacio je opusak par metara dalje (iznenadjeni mrav:"Sprzi mi zenu , ti idiote dvonozni!!!") i krene unutra. Njegova glava brzo je prosla ispod natpisa koji je glasio "KNJIZNICA".

I tako probudi se On jednog sasvim obicnog dana, ustane iz svog sasvim obicnog naslonjaca i odluci uciniti nesto toliko neobicno da mu se pri samoj pomisli digla i najmanja vlas kose. Odlucio je ugasiti televizor.
Odluka je bila gotovo nepodnosljivo strasna, a posljedice iste tek slijede. Naime, nakon sto je ugasio televizor i ustao se iz onog istog naslonjaca koji je, uzgred budi receno, vec poprimio oblik njegova tijela, uputio se prema vanjskom svijetu. Teskom mukom se oprostio od voljenog mu stana i zakoracio u nepoznato...