TO SAM JA

Gledam jučer kroz prozor u daljinu gdje se kišni niski oblaci lagano vuku po nebu a svo to sivilo i turobno stanje nadopunjuju odvratni valovi magle kao da je oduvijek tu bila i kao da se sunce zauvijek ugasilo i sama pomisao na ljepše vrijeme, ono ljetno, baca me u razmišljanje o putovanjima, prošlim i onima koje bih htio napraviti ove godine.Putovanje... to je ono što razgaljuje dušu, unosi nemir u srce, podiže adrenalin, vrijeme najljepšeg opuštanja kada koračimo nogom na odredištu u Lijepoj našoj ili u nekom gradu u drugoj državi. Zovu daljina se teško oduprijeti, a još ako vam je to u krvi i imate pravo društvo za "odtulati" npr. stazama Papuka, Velebita, Biokova onda vam je svijet pod nogama, duša se puni ljepotom pogleda, stres nestaje a i same misli na pojedine bezveznjakoviće, narcisoidne tipove, frustrirane šefove koji nas "dave" pet dana u tjednu,nestaju iz misli njihove glupe face, kemijske olovke koje drže u ruci i njima škljocaju i kada idu na pazu u kuhinju kao da i tamo nešto podpisuju, njihovo čudno ponašanje kada obuku odijela i svežu kravatu oko predebelog vrata i iznad bolesnoga tijela, a kada se normalno obuku onda tek budemo svjesni da se iza te maske čovjeka u odijelu krije pravi nepatvoreni primitivac.