I DALJE ZATVORENIH OČIJU...

I opet se ja pitam čemu sve to?
Nemam pojma... Kada su svi samo u prolazu... Nitko ne ostaje niti se zadržava ne duže vremena...hm...

Sloboda...
Težnja za slobodom...
Želja za nedostižnim...
Sigurnost i ljubav...
Što je jače?
Koja će karika prva puknuti?
Koja će strana prevagnuti?
Puno pitanja,a nema odgovora...

A šta da ti kažem?
Razloga nemam da lažem...
Pobjeda je i ovoga puta moja
iako, nisam baš sva svoja
Kojim putem da krenem?
Ma najbolje da lijevo skrenem.
Ne, dobro mi uopće nije,
a čovjek treba svemu tome da se nasmije
jer ja sam na kraju idiot,
a htjela sam biti pilot,
htjela sam se u nebo vinuti,
a sada samo mogu čekati ako će mi neka rima sinuti.
Evo vidiš na što sam spala,
ali ne, nisam još prolupala.
Ali vremena još ima
pa tek počinje zoma
toliko je još vremena predamnom
a nemam nikoga da ga podijeli samnom
znači, vremena mi je još ostalo
ali sve je to naporno postalo,
a do onda mi je preostalo samo da rime pišem
i u ritmu glazbe se njišem.
Ovo je da prošlu večer opišem pokušaj
koja je bila totalni promašaj.

Danas je strka, zbrka u glavi ali evo samo nekoliko detaljčića... Toliko ljudi, toliko duša,toliko lica,toliko jedinki, a niti jedna za mene... Toliko upada, toliko pogleda, zagrljaja i slično, a ništa posebno, ništa značajno... Pa dobro u čemi je problem? Svi nude nešto, a ja ništa pd toga neću, ništa ne prihvaćam.... Ovaj je zaljubljen, ma i onaj je, a i on je ma i svi su , a nitko nije... U kombinaciji sa alkoholom sve je to super, lijepo, divno, krasno ali iako je danas zbrka i strka sve to nema smisla i apsolutno je nepotrebno... Pa koji je onda moj jeb... put? Nema ga jer kako mi je rečeno moje se ime nalazi u knjizi najvećih neodgonetnutih zagonetki svijeta... Alkohol, cigarete, glazba, ples, očijukanje, slučajni dodiri, duboki i plitki pogledi, kratki razgovori pa čak i jedan strastveni poljubac, a opet apsolutno ništa... Pa da nije totalni nered! Ma ne uopće.. A u metaforama je tajna... Tu sve piše, a tako je malo rečeno. Toliko ljudi oko mene, a meni je od svega toga muka. Ma ja sam samo maskota, samo primjer neuspješnog pokušaja prirode da stvori ono nešto. Svi me vole, grle, ljube, pozdravljaju, a ništa od toga nije stvarno... Fikcija mi izmiče kontroli, zapravo sama sebi više nisam pod nadzorom jer toliko je toga što želim reći, pokazati, dati, podijeliti, pružiti, napraviti, promijeniti, a baš ništa ne mogu. A što je najgore od svega šutnja me već poprilično muči i ugrožava moje stanje. Stalno nešto pišem, zapisujem, smišljam i govorim... Ne, ne želim to vjerovati! Smijeh, suze, nezaustavljivi tok misli, ozbiljnost, razgovori, zagrljaji, pogledi, dodiri, buka, ples, pijanstvo, mamurluk, cigarete, lake droge i opojna sredstva, sve je to isfurano, dosadno, zamorno i za mene previše. Predstavlja mi neki čudan i neprirodan napor i budi u meni svaki puta neke čudne i neočekivane misli, zamisli, ideje i stvara neke nebitne tekstove pune skeptičnih izjava, dosadnih fraza... 

Budim se i pitam
gdje je početak,
gdje je granica?
Ma molit ću sunce
da me zagrije
jer noći nema,
mjesec nema dopuptenje da priđe mi
jer ipak, on je običan lažljivac
samo zna da lažnu nadu budi,
da obećanja daje
i nikada ih ne ispuni.
Dovoljno je već lagao
i baš zbog njega
o tvoje se poglede spotičem
i iako mi te sunce iz dana u dan otima
bar ništa ne obećaje,
ne pretvara se
već svoje pravo lice pokazuje
tada i ti masku skidaš,
u potpunosti
i tada shvaćam
da opet iz početka krećemo
i da tome još nije kraj,
a tako mu se zapravo radujem
iščekujem ga i nadam mu se...
iz dana u dan...
svaki put...od početka

Drugačije, a opet sasvim slično
Bijelo, a zapravo crno
Čisto, ali ipak prljavo
Iskreno, no istovremeno lažno
Sunčano, a oblačno
Vrijedno, a zapravo bezvrijedno
Nježno, no ipak grubo
Savršeno, a ipak prepuno mana
Lijepo, ali ružno
Otvoreno, a istovremeno zaključano
Prirodno, ali opet umjetno
Posebno, ali zapravo uobičajeno
Moje, a ustvari ničije
Razumljivo, a istovremeno neshvatljivo
Stvarno, a nestvarno
Činilo se tako, a zapravo je ovako
 

Sve smo rekli,
a zapravo
toliko je toga ostalo nedorečeno
Ne žalim, ni zbog čega,
osim što sam tebe srela
Sve ostale mogu u prošlost smjestiti,
ali ti, svaki puta kada te sretnem
postaješ sadašnjost,
svaki puta ponovo
zaranjam u svoje misli,
u svijet koji nema granica,
san koji je onakav kakav ja želim da bude.
Svaki je tvoj pogled
jedna slika prošlosti,
svaki tvoj dodir
razlog je buđenja moje mašte,
osjećaj da si mi blizu
budi osmjeh na mome licu,
a rekli smo da je gotovo
ali tvoje mi oči odaju tajnu,
malu tajnu
koju kriješ od svijeta,
a ta je da ipak ne želiš ovako,
a povratka nema,
vrata smo zaključali,
a ključ smo bacili.
Koliko će nam trebati da to zaboravimo?
Uvijek imamo izbora,
a mi smo svoje izabrali.
Tebi su ostali samo ti neopisivi pogledi,
a meni samo ove jadne riječi i papir.
Pa pomirimo se napokon sa time!
Čemu žaliti?
Imali smo jedno drugo
ali strah je prevladao...
Umjesto sunca
oboje smo izabrali mjesec
u nadi da će nas i on nakon svega
moće grijati.
Ali očito smo pogriješili...
Ali imamo cijeli svijet koji nas gleda
kao i onda
pa naše želje i snove moramo sakriti.
Ipak, to je uvijek bila naša mala tajna,
samo naš svijet
pa tako treba i ostati...
...naša tajna
i nitko je nesmije otkriti
ne možemo to ni sada dopustiti.