MRVICE

" Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a još je čudnije kako često nam baš to malo nedostaje. "
Ivo Andrić

MOKRO VEČE
Nije nam trebao cilj za koračanje
nije mogao pratiti korak
kiša je padala
pada voda rekao je
voda je složila sam se
i nastavila šutjeti
jače je padala
ne šali se rekao je
nije smišljena za šalu složila sam se
i nismo se smijali
ljubav je mokra
nametnula mi se misao
a padala je kiša.
 
 

PREMIJERNO VEČE
Dan bio je običan
kao obično padala je kiša
a trebala je biti snijeg
brisači su se ravnodušno
zaustavili
opsovao je brisače u sebi
čekala sam
govorio je mnogo dugo
ništa nije rekao
a sve sam znala
stalo mi je
rekla sam glasno
možda si mi drag
rekla sam sebi
začudio se
brisači su proradili
zar to tako izgleda
mislila sam
ljubav

NE DAJ BOŽE DA TE VOLIM
JER KAD VOLIM ONDA VOLIM
I OČIMA I PRSTIMA
I SAV SAM TVOJ
 
BIO BIH UZ TEBE DANIMA
ULICAMA NEZNANIM I ZNANIMA
MJESTO TEBE TRAMVAJ ČEKAO
LJETI SE NA SUNCU PEKAO
I RAZMAZIO TE ZNAM
 
MJESTO TUŠA BIH TI SLUŽIO
KAO RUČNIK BIH SE PRUŽIO
TI O MENE BI SE BRISALA
I NA MENE BI MIRISALA
I DOSADIO BIH ZNAM
 
NE DAJ BOŽE DA TE VOLIM
JER KAD VOLIM ONDA VOLIM
I OČIMA I UŠIMA I PRSTIMA
I SAV SAM TVOJ
 
BUDIO TE PALAČINKAMA
ZNAO SVE O TVOJIM ŠMINKAMA
MJESTO TEBE ZUBE BI POPRAVLJAO
NA TELEFON BI SE JAVLJAO
I RAZMAZIO TE ZNAM
 
ČEKAO NA TE SATIMA
KAO MALI PSIĆ PRED VRATIMA
NOĆIMA ZBOG TEBE KISNUO
ISPOD PROZORA TE STISNUO
I DOSADIO TI ZNAM
 
NE DAJ BOŽE DA TE ...
 
DUŠKO GRUBOROVIĆ

 Umro je Duško Gruborović, glumac i PJESNIK
SAMO TI SPAVAJ
SAMO TI SPAVAJ
MOJE TREPAVICE BIT ĆE TI STRAŽARI
I BUDI PAHULJICA
U POSTELJI U ZLATU
NE DAM TE LJUDIMA
NI OVOM GLUPOM RATU
PROBUDIT ĆU TE KAD PROCVJETAJU ŠAFRANI
I BIT ĆEŠ
DOBRA VILA
KAD NAPRAVIM KOLIBU ZA NAS
ISTU ONAKVU I NA ISTOM MJESTU
GDJE JE BILA
KAD ČOVJEK VIŠE NE BUDE
SAMO JEDAN OD BROJEVA U NIZU
PROBUDIT ĆU TE
I BIT ĆEŠ ISTA I BIT ĆEŠ MI BLIZU
DONIJET ĆU TI ROSU POLJSKIH TRAVA
NA USNAMA
I BITI MALI
DA JE POBJEDNIK U RATU
ONAJ TKO OSTANE ŽIV
I TO ĆU TI REĆI
JER TO MRTVI NISU ZNALI
 
SAMO TI SPAVAJ
MOJE TREPAVICE BIT ĆE TI STRAŽARI
I SANJAJ
MADA NI SNOVIMA NISMO GOSPODARI
SANJAJ
DA NE ČEKAŠ ME DUGO
I DA TE PROBUDIM
A PROBUDIT ĆU TE PRIJE ZORE
JER ZNAŠ DA NE VOLIM
BITI SAM
SPAVAJ
SAMO TI SPAVAJ
Samo jedna od njegovih pjesama !
 

Neki je čovjek htio u svojoj djeci probuditi ljubav prema glazbi i kupio im je piano. Kad se vratio kući, našao je djecu kako u čudu promatraju piano.
" Kako ćemo ga", pitali su, " priključiti na električnu struju?"
*******
Djevojčica u trgovini voćem stoji držeći u ruci koru banane. " Što želiš, zlato?" upita je trgovac. " Da mi je napunite", bio je odgovor.
Anthony de Mello

Vratila sam se na posao nakon mjesac dana izbivanja. Djeca , moji učenici dočekali su me s iscrtanom pločom, porukama dobrodošlice i čestitkom napisanom na listu papira istrgnutom iz bilježnice...  Njihove riječi, potpisi i crteži, a prije svega njihove iskrene i blistave oči i radosni bezazleni osmijesi potvrdili su mi ono što oduvijek osjećam: djeca nam puno više vraćaju nego što mi njima dajemo! Dajemo li im dovoljno ljubavi?
I ne slažem se s tvrdnjom koja je misao vodilja najnovije humanitarne akcije - da su najvažnije prve tri godine! Važna su sva djeca i cijelo djetinjstvo! Zar mi  odrasli ne volimo biti voljeni..? 

Danas je sunce u
krvavom bolu ugaslo
svoje žute oči.
Večeras je tama
nebo pozvjezdala
plavim zvijezdama.
Noćas je lasta
smrznutih krila
daleko odletjela.
Jutros je dječak
plavih kovrča
izdahnuo.
Danas je sunce
u zlatnom zanosu
po grobu vlažnom
srebro prosulo.
1969.

Od jučer sam nešto nostalgična  i pitam se:
Sjeća li se još tko  "važnih mjesta"  nekadašnjeg Osijeka; srušenog Radnjaka, plesnjaka u podrumu i nastupa sastava pa i Dinamita, disca u zgradi i dvorištu starog doma Željezničara u Radićevoj, zimskog klizališta na teniskim terenima u parku...?

... Autobus je počeo polako kliziti. Jedan je učenik ustao i priupitao učiteljicu: " Znači li to da smo sada na granici?". Neveselo je odgovorila da je most poput slova "i" postavljenog između dviju vlastitih imenica; već spomenute Baranje i drugog neodvojivog dijela , imenice Slavonija. " Ili kao Osijek", ponovno se oglasio vozač. Ovaj put daleko tiše. Rečenici je dodao i pojašnjenje. Još i danas, tri i po desetljeća poslije , uvjerena sam kako sam ga razumjela samo ja.
 Vozačevu ocjenu, ispovijed, priznanje,sudbinu- ne znam prizvati pravu sliku- sadržanu u riječima " Grad s najvećom dušom na svijetu" brižno sam pamtila , čuvala je kao što čuvam kipić zavjetnog sveca što me štiti od bolesti i uroka.
U mom biografskom rječniku, koji se oduvijek prečesto suprotstavljao jezičnim modnim pravilima , uz "maglu" i danas stoji "pogledaj duša". Strelica vodilja tu se ne zaustavlja. Završnu točku spušta tek pošto čitatelj, preko riječi "grad", stigne do vlastite , moje i posve osobne imenice , imenice " Osijek" i opisa: " Grad s najvećom dušom na svijetu".
Noć prije odlaska stajala sam na pješačkom mostu. Brodovi prema Istoku nisu plovili. Znala sam to usprkos magli koja mi je priječila pogled na obje strane. Samo nekoliko stotina metara ispred bilo je srušeno vezno "i" između dviju imenica "moga doma i užeg zavičaja". Dravi sam obećala povratak. Bila je i tada, kao i uvijek, puno mudrija od mene. 
Ona zna da ću na traženje imena grada s najvećom dušom na svijetu uvijek, bilo gdje da me pitanje zatekne, odgovoriti sigurno i nepokolebljivo " Osijek". 
Julijana Matanović, navodi iz fotomonografije " Osijek, zapis o duši " autorice i fotografa Marina Topića.
Sretan ti rođendan , grade!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
 
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - - -
Ko zna ( ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje! )
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---  velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša  Cesarić
 
 
 

Ko zna ( ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje! )
Možda je pao trak istine u me ,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---- velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
 
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi ---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem ,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
 
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Dobriša Cesarić

Bračni par nije znao kako bi postupio s trogodišnjim sinom koji je bio ljubomoran na novu bebu. Razveselila ih je knjiga o dječjoj psihologiji.
Jednog dana, kad je dječačić  bio u posebno lošem raspoloženju, majka mu rekne: " Sine, uzmi ovog medvjedića i pokaži što osjećaš prema bebi".
Prema knjizi, on bi medvjedića morao udariti i zgaziti. Ali trogodišnji sin zgrabi medvjedića za nogu, i s očitim užitkom ode do bebe i njim je udari po glavi. 
A. de Mello

Sretoh te jutros, psiću mali,
Poslije noći pijane i ružne,
Jedan smo drugom šapice dali,
Oči nam bijahu jednako tužne.
S istim pitanjem gledasmo se dugo:
Zašto nam lažu , kada nas ljube,
Da l' to sudbina je , il' nešto drugo,
Da nas ostavljaju i tek tako gube?
Sretoh te jutros, psiću mali
I umjesto mira osjetih sreću
Pred prozorom koji duši fali,
Ti šutjet ćeš,ja lajat-neću!
                                     D. Gruborović

Prva rič što sam je čuo
Od matere -
Naučio -
Bila je 'rvatska.
U Slavoniji
Zemlji rođenoj,
Voljenoj,
Divane
Uvik
Od kako pamte,
Samo
'Rvatski.
I
Divane,
I
Psuju,
I
Pivaju,
I
Plaču,
A momci tepaju,
Maze se cure -
Divane snaše -
Brundaju babe,
Didaci mudruju,
Sve na vom
Jeziku našem,
Starom,
Dragom,
'Rvatskom.
Vanja Radauš, Slavonijo, zemljo plemenita
Mami u spomen