Priče za nesanicu

Već dugo me nije bilo ovako stid kao sada kada skupljam krhotine svojih tamnih sjećanja i vraćam film na početak.  Smiješno je to što sam jedno vrijeme bio sasvim siguran da bolujem od amnezije i da je to što mi se događa posljedica tupog udarca moje glave o zid  sobe. Kasnije su se udarci zaredali redovito, ukazujući mi na to kako kukavice svakodnevno pokušavaju srušiti zidove vlastitog  straha.  Na prstima odlazim u prostoriju u kojoj se razvijaju uspomene. Poput  svakog filma, u mračnoj i vlažnoj prostoriji. Na fotografijama moj smijeh tako loše izgleda. Prokleta fotomontaža. Kakav sam ja loš model kada ne mogu pozirati ni za svoj život.. Nešto je u meni. Netko je u meni. Osjećam, vrti se poput vrtuljka koji će puknuti i sjedalice će se razletjeti svuda unutar mene. Iskrvarit ću i nitko neće znati da je u meni ipak nekada bilo i radosti. Da je u meni nekada odzvanjao dječji smijeh..

Da li vas je ikada udario automobil? Da li ste ikada osjetili tupi udarac lima? Zamišljali kako će vas odbaciti previše daleko i kako će policijski očevid trajati predugo. A vama se žuri. Žuri da napokon razotkrijete tu tajnu između svijeta živih i svijeta mrtvih. Jutros, dok je kiša klizila lagano po nogostupu, moja je noga po prvi puta zakoračila u prazno. I kao da to nisam bio ja, nego neka mršava spodoba u crnom kaputu od tvida. Istom onakvom kakav nose svi izgubljeni čudaci ovoga svijeta. Moja je savijest još živa. Iako sam je se pokušavao riješiti na razne načine. Nema utjehe u razgovorima koje vodim sam sa sobom. Tanka je granica između stvarnosti i ludila. Ponekad se nastojim skriti čak i od svoje sjene. To je igra u kojoj pobjeđije onaj koji se prije uspije prerušiti u nešto drugo. Moja je glava suviše ispunjena svim tim duhovima koji mi se smiju i pokušavaju me napraviti ludim. Ne osjećam udarce života. Ne strepim tko će me presresti iza ugla. Od mene se sklanjaju čak i odrpani gradski klošari. I možda se nadam da će me netko napasti i staviti mi nož pod vrat, i promuklim glasom mi reći da je sa mnom gotovo. Ali prokleta stvarnost me nastavlja mučiti. I ja i dalje živim.

Možda moji podočnjaci govore i previše o meni. Smatram da je to što nikako ne uspijevam zaspati zapravo blagodat. Da su i dani i noći samo moje. Toliko priča koje uspijevam napisati. Toliko knjiga koje sam u mogućnosti pročitati. Pomalo sam usamljen kada otvorim prozor,a izvana me zapuhne svijež miris samoće i tada osjetim kako nisam jedini usamljenik na svijetu. Poneka ptica što se plašljivo oglasi sa drveta. Poneka mačka lutalica koja traži svoju jednonoćnu žrtvu. Ili poneki pas koji me zabunom zamijeni za svoga gospodara. Svi oni znaju za mene. Trude se nenametljivo namirisati moj strah od sutrašnjice. Od buđenja. Dobro poznajem tišinu gradskih predgrađa. Ili buku glavnih gradskih ulica. Kada taxisti drijemaju u svojim automobilima, prenuvši se iz sna tek da bi prevezli ponekog umornog noćnog putnika. Kada svijetlost noćnih lampi obasja moje blijedo lice, znam: Ja sam najvjerniji sluga noći. Zombi koji hoda, čuvar svih bezimenih snova koji leže razbacani po prljavim ulicama, preko kojih gaze svakodnevno na stotine različitih cipela.