Vilenjakovi snovi

VI
Ti si čula podrhtavanje moga nestanka koji drugi tek naslućuju. Izazvala si i donijela mi oluju, a sa njom i gorko uporne kiše, nanovo željne moga života. Tko si da znaš svu povijest moje tuge? Zašto si istjerala anđele iz moga raja, pa oni sada posrću u sjenci neispraćene pokojne ljubavi? Odakle si pobjegla i zaboravila vrijeme koje te neutješno za budućnost pamti? Gdje si se sakrila da dovedem svoje svete ptice da te služe? Neka si takva, o neka te u meni, jer ovo je možda zadnje titranje paperja moje duše. O neka si, jer ti si kanjon za odjek – i urna za pepeo moje najdraže riječi.

V
Nismo se razboljeli zato što su nam prošle ljubavi ostavile klice neželjene nam boli. Bolesni smo jer u nama je ta bol i umor od nebrojenih tuđih zlatnih dana. Zato, kada dođe onaj sat što nas zajedno sa iluzijama života diže iz klonula tijela, kada stigne taj tren što zabruji kao crna sekunda: shvatit ćeš što je lijek za nas dvoje. Pružit ćeš slabu ruku da ga dohvatiš, ali bočica sa gorkom tečnošću na kojoj piše tebi nerazumljiva riječ: Istina – skliznut će ti iz ruke i u našem zadnjem pogledu, kao i jučer, kao i svagda, ostat će samo hladna, neostvarena želja, koja se zove – više od ljubavi.

IV
Sjećaš li se, nevidljiva Istino moja one željene strepnje koja do jučer bijaše za nas cijeli smisao u besmislu postojanja? Imaš li na svojim grudima bar tračak topline od onih jastuka u postelji koju si grlila umjesto mene? Tražiš li onu noć kada si otkrila da si postala žena, da si se rodila kao zvijezda koju sam davno opjevao prije nego što ću sresti tvoj neugasivi sjaj? Ti znaš svaki moj pogled kako tinja čak i kada zažmirim i sigurna si da on tada najbrže izgara zbog tebe. Ali sve je uzalud, jer ne znam da li ću ikada dovoljno zagrijati tvoju svilenkastu kožu tamo gdje munja duše sijeva na tvoje tijelo. Ne mogu zagrijati tvoju somotnu put tamo gdje nestaje bliskost, a počinju daljine, ne mogu jer ti želiš te daljine u kojima mene nema.

III
 
U rascjepu žednih misli ispit ću svoju krv koja već dugo divlja u meni. Puste noći okopniše mi čula, a zov prošlih svježina zore zaboraviše u izvorskom podneblju tvoje šutnje. Htio bih da nepovratno sagorim u jednom jedinom kriku tvoga imena, da me čuju svi vjetrovi kosmosa koje ću svojim urlikom roditi. Jedna samoća je više nego suvišna za tri hiljade godina moga života. A ja ih imam više od jedne. Imam ih mnogo, do tvoga neba, do srca tvoje zemlje. Samoća će jednom i Sunce ugasiti. A ja znam; opet će nevine optužiti za to... a i mene s njima.

II
Gledajući Sunce koje se smiješi našem susretu ja vidim i čujem tvoj osmijeh koji pamtim u našim ponoćnim razgovorima. Zapravo između tebe i Sunca nema razlike, jedino što ono imitira tvoju radost, onu tvoju radost dok mi se razdragano smiješiš. Sunce je ustvari samo tvoja sjena, ali utješit ćemo ga, objećajmo mu da će nas grijati dok se u ljeto budemo ljubili na Jadranu, da će nas milovati toplotno kao što ćemo ti i ja milovati jedno drugo. A onda ćemo postati djeca noći, sakrit ćemo se od Sunca i naš zagrljaj posvetiti Mjesecu. Hajdemo se zareći našem prijatelju Suncu da će svaki njegov vedri dan naizmjenično imati tvoje i moje ime. A Mjesec će preko noći biti svjedok naše istine. . . . . . . . . . . . . .

I
Volim ljubavi moja ovo što vidim dok gledam u nebesku plavet: tvoj lik izranja iz Sunca, tvoje oči mi se smiješe, udišem sasvim jasno dah tvojih usana na svome vratu. Volim ljubavi moja ovo što mi se događa sa tobom. Ako sam žudio da volim ženu, onda si to ti, da ljubim dušom dušu, opet je to tvoja duša, da nestanem u zagrljalju – i tada je to zagrljaj tvoga tijela. Ušla si u mene na velika vrata, na kapiju moga srca koje zna samo za tvoje modro srce. Uzmi zato ljubavi moja – moje, a zapravo već tvoje, ludo srce, oblikuj ga kao što je Bog oblikovao čovjeka i udahni u mene sve svoje mirise, sokove i vatru budućnosti da najzad sasvim oživim u tebi.