Sudbina ili slučajnost?

   
   hodala je polako obalom kroz boje zalaza sunca..korakom usporenim godinama, mirom koji se omatao oko nje...uživala je..u očima je bila naranđasta boja razlivenog sunca a na licu osmjeh koji je nosio sjećanja..
   evo je! ..sve su se glave okrenule u njenom pravcu, nastao je tajac..kao hipnotizirani svi su je promatrali i svaki njen korak željeli za vlastiti..
   nije ih bila svjesna, nisu joj bili važni..nekad prije se čudila što svi ti ljudi dolaze gledati nju, staru ženu u šetnji plažom??? sada zna, svi oni traže ljubav, kao što je i ona čitav život..ona je imala sreće ili je s godinama otkrila što je to a oni, ti parovi..dolaze na ovo mjesto kao žedni na izvor..tu je vladala ljubav...mogli su je osjetiti.. ali ne i uzeti..
    popela se stepenicama na terasu praćena pogledima divljenja dok joj je vjetrić ljuljao haljinu oko tijela i mazio lice..sjela je za svoj stol na kom ju je, kao i svaki dan.. mjesecima, godinama..dočekala ruža
    pogledala je u ljude oko sebe, prizor uvijek isti samo lica druga..jedni su se držali za ruke sa sjajem u očima, drugi su gledali u daljinu šuteći a oni treći čeprkali bi po tanjuru ili torbici pokušavajući razgovorom o nebitnim stvarima ignorirati bitno..
    osjetila ga je i prije nego li se pojavio na vratima noseći pladanj za njihov stol...bio je dovoljan pogled na iskrice prepoznavanja.. dva tijela jedne duše.
   
 

 
       SLABIĆI SU OKRUTNI
    NJEŽNOST MOGU DATI
    SAMO JAKI LJUDI
p.s. pročitala pa me zanima vaše mišljenje

Nagovarala  žena dragog muža da je nauči igrati golf na terenima Engleske i nakon dužeg nagovaranja pristane on. Subota juturo na teniskom terenu objasni joj najvažniju stvar: udaranje loptice i ona uvježba na ushit skeptičnog učitelja. Dogovore se započeti partiju uz još jedno upozorenje supruga o bitnosti jačine udarca.  Zlom srećom loptica koju je opalila završila je u prozoru najbliže kuće. Nakon verbalnog ispada muž reće da moraju namiriti štetu i upute se pred vrata kuće razbijenog prozora. Pozvone ali se nitko ne pojavi na vratima..uđu jer je bilo otključano i začude se koliko je loptica porazbijala kristala i porculana u staklenoj vitrini. Tad spaze zgodnog mlađeg muškarca kao leži na krevetu kojem se počnu ispričavati s namjerom da namire štetu. Na to on progovori:
-Nema potrebe, zapravo ja sam vaš dužnik...ja sam duh, bio sam zatvoren u onoj vazi i oslobodila me loptica kad je udarila i razbila vazu. Mogu ispuniti  tri želje..zapravo predlažem da svaki od nas troje poželi jednu želju koja će se ostvariti.
Muž i žena pogledaju se i pristanu. Muž poželi za svaku godinu svao života milijun funti...žena kuću punu stvari i služavki u svakoj luci u koju dođe.
Duh pristane i reče svoju želju: kako je 100 godina bio zatvoren u vazi željan je sexa i želio bi sa ženom i to odmah. Muž se malo smrkne ali ta šta je malo sexa s njegovom ženom...ipak je on duh i ispunit će im želje pa mogu i oni njemu!
Odu duh i žena na kat kuće i provedu čaitav dan u krevetu uživajući..umorni ležeći upita duh:
Koliko je godine tebi i tvom mužu?
Mi smo vršnjaci, 35 nam je- odgovara žena
Nevjerovatno...i još vjerujete u duhove!!!???
 

 .. volim se voziti noću po gradu..ne volim mrak, volim svjetla koja blješte iz tmine.. i još mjesec mlad, srpast na tamnosivoj podlozi, u borbi s mrkim jastučićima koji ga pokušavaju prekriti. pitam se što li sad sve vidi i pomislim...
.. i shvatim da vozim cestom van grada u krivom smjeru brzinom koja oduzima vozačku i da me nije briga što sječem zavoje bez straha što dolaze svjetla ususret i što ne poznajem cestu..ne razmišljam, samo nemogu prestati... uživam u tom bijegu!
mob.. noga se skida s gasa, neznam gdje sam...mama, gdje si?

danas riknuo! što mu je? jel nezna da ne mogu bez njega? sutra moram stopirati na posao!
i sad tužna mislim na njega, kako mu je u onoj velikoj, hladnoj majstorovoj garaži!? a sutra će ga lupati, šarafiti..o siroti moj mali autić...

ljubav ono što tjera misli i osjećaje da lepršaju između sna i jave?

Puknulo me jutros...i odrezala sam šiške! Hahaha, sjetila sam se mog frizera...bit će opet oduševljen!
I onda... grupa s kojom sam momentalno prisilno, zaskvičala: ooooo, kako si slatka!!! bljak! Podarila sam im stjupidni smajlić i par treptaja... a zapravo je to bio smjehuljčić s produženim očnjacima s kojih je kapala njihova krv...slurp...
...reći mi da sam slatka...u mojim godinama...užas!!!
a ja želim biti opaka...vamp žena... za čijom crvenom štiklom pužu slineći...muškarci koje usrećim nekrologom u kom piše: učinio je samoubojstvo i umro sretan!!!
...dosta ove Fante...štuca mi se...
stvarno mrzim kad mi kažu...

jedan od najljepših u mom životu!
Ma, sigurno najljepši uz onog u kom sam postala majka.
I sad mi žao što je prošao a tako sam ga nagrdila na početku...pokazao mi je da se možemo voljeti i tajno i javno! Kad bi se samo protegnuo u nedogled...taj moj rujan!

Gledala sam danas travu u mom dvorištu razmišljajući kako je trebam kositi i pratila micanje površine. Znala sam da je ona i osjetila ljutnju; pa dobro jel ti nije dosta? Ali pa tko sam ja da se ljutim na tvoj genetski kod? Ok mala, radi što moraš!
A onda mi je bljesnula slika njega s motikom u ruci ispred dvije crnosjajne loptice iz kojih je vrištala krv...njoj nitko neće vratiti život, krvniče...ali ja svoj hoću!!!

da, na travi parka sjedile smo, nas hrpa sedamnaestogodišnjakinja, nakon nastupa plijeneći pažnju svih ljepotom, veseljem. Rijetki su nam se usudili priključiti, uglavnom su nas gledali ne ometajući našu zabavu. Ali ona nam je prišla i nudila sudbinu za par novčića.
Sve su povadile sitniš samo sam ja okrenula glavu i rekla da ne želim znati. Postala je nova tema za zabavu, sve što je rekla izazivalo je salve smijeha. Tad je klekla ispred mene i zatražila dlan, rekla sam :ne! ali nakon par minuta popustila pod smijehom i nagovaranjem i...ok, pa što mi može? Rekla mi je: umrjet ćeš mlada neprirodnom smrću! Nastala je ludnica, suze, štucanje od smijeha; ali one nisu vidjele taj pogled!
Da li me kaznila što joj nisam dala sitniš ili...?
Ma bilo je dana kad sam mislila: hajde mlada sam!!!
Danas znam da ću i sa 70 biti mlada, pa što bude bit će...
...samo ne bih željela da budem sama i da moram čitav život gledati ponovo i opet biti svjesna trenutaka kad sam pogriješila...i nedaj ...da moram cviliti i moliti da me netko nađe a znati da neće...
biram mjesto, ne vrijeme: rijeka veselih ljudi...

sad smo sami u kući, nas dvoje...ovako više ne ide...jedno od nas mora izgubit...
osjećam ga, tu je negdje...napeta sam, ježi mi se koža...
zna da je njegovo jedino oružje moj strah...ne smijem pogriješiti...
spremam polako zamku a živci viču: brže, brže...
sjedim i čekam...tišina...sve je spremno, čekam ga...
više me nije strah, pojavi se...moraš van iz kuće jer mi je dosta tvog šuškanja, grickanja i protrčavanja koje izaziva moje vrištanje, ružni groznobojni stvore!!!!!

...mjesec u kom mi se događaju neugodne situacije na koje nemam utjecaja ni moći da ih spriječim. Da li je to samo u mojoj glavi ili me rujan ne voli? Ako se po jutru dan poznaje i ovaj me neće voljeti. Da li je za moje neraspoloženje kriva pospanost koju je uzrokovalo 19 noćašnjih poruka od nekog od koga više ni slovo ne želim, ili nijedna od onog od kojeg sam čitav dan očekivala?
Jesmo li kovači svoje sreće ili tu samo radi ravnoteže među zvjezdama?

Počelo je s: dobrodošla zato!
I uplovila sam u rijeku slova nepoznatih ljudi pod nickovima. Misli ljudi koje nema tko slušati u ovom jurećem protoku vremena i osjetila da mi je tu mjesto. Otkrila sam poznanstva i već stvorena prijeteljstva, duhovite i lažnjake, svi su tu, svijet u malom. Nešto me vuklo, jedna iskrica je zračila i tjerala me da ju nađem...otvorila sam taj blog...unutra moje riječi koje nisam napisala, moje misli nikad izrečene, moji osjećaji duboko zakopani...Tko je on? Moja mašta ili my way?