Nestajanje

"Please know that I still love you But you'll regret it if I stay Please trust me when I sayYou'll be happier this way You're better off without me I will only bring you down Your life will be much easier If I am not around" Now every day I wish I were dead Remembering that day And everything I said 'Cause I lost myself When you turned away And my fucking heart Began to decay Now I'm left all alone to miss you every fucking day

you already know that you're never going to mend you should already know how this is going to end keep your demons close, they're your only friends the others are your enemies, stop trying to make amends who was there from the very start,to watch you break, to see you fall apart? who is there everywhere you go? the only ones you truely know who was there when they put you down?the only ones who have ever been around who was there to guide you to that vein,to relieve you of your worries, to release you of your pain? who is there when the pain is deep?who is there when you cry yourself to sleep? nobody ever cared no one else will ever be there your demons, your sickness, it's you, and all you've got from beginning to end, until the day you rot

Your world's completely fucked 
your life's a fucking lie everybody sucks make the fuckers cry you long for others pain you love to see them squirm it's all a fucking game in hell your soul will burn you have a heart that's dark and cold you hate absolutely everyone fuck the new,forget the old your only friend's a fucking gun tell the people what you think let them hear what's on your mind have yourself another drink and leave the past behind you love to cause disaster to you it's a form of art you impatiently await the opportunity to blow the world apart your world's completely fucked but at least you made the fuckers cry keep taking it all a little further until they finally die...

Zbunjena i naivna....svakodnevno u interakciji koja je ništa više nego samo površne riječi...ništa mi nemože dotaknuti dušu...zaintrigirati me svojim riječima...previše puta su one oštre poput žileta rezale moju dušu i srce...ne više, došlo je vrijeme da se suprotstavim predatoru koji me gleda iz  mraka i željno očekuje moju propast...ubojica s licem nevinog djeteta koji me toliko puta vješto prevario i svaki put uništio djelić mene...ostao je samo još jedan dio moje moje biti, jer ona je već toliko raskomadana da pri svakom udisaju osječam oštru bol...koja je znak da ću uskoro postati prazna....

Osječam se prazno...ljudi koje svakodnevno viđam u magli smoga kako  hladno prolaze poput mene izgledaju poput projekcija...koje ne žive, ne udišu ovaj zrak...kao da sam sama...jedina u mnoštvu koja istinski diše, živi...ali taj zrak mi šteti jer ga je previše, za mene samu...kao da me polagano razara...stoga iz očaja zbog neobjašnjive izoliranosti, posežem za njom...smrću u materiji...udišem je do zadnjeg dima....punim plućima kao da će me ispuniti kao da je ona upravo ono što mi treba...bolja od zraka koji udišem...osjećam se ispunjeno...ali to je sve samo privid...jer svaki puta kada je ugasim....ošamućena sam i tupa...ne osječam ništa i postajem još jedna u nizu...dio onog što mrzim...gubim originalnost...gubim samu sebe....

Još jedan pusti dan...pustoš u meni reflektira se na okolinu...sama sam...nema nikog tko bi mi uputio pokoju toplu riječ...riječ koja tako puno znači, koja bi me uzdigla iz blata u kojem sam zapela...nemogu se izvući sama...potrebna mi je ona...riječ koja će mi pružiti ruku spasenja...ljubavi i dobrote...ali nešto se događa...oduzeta sam, netko me vuče na dno...netko želi moju propast i ne dopušta mi da budem sretna...netko je željan moje tjeskobe, kao da ga usrečuje moja tuga i vječni neuspijeh...nemoćna i slaba od hladnih, pustih, bijelih  zidova koju me okružuju i izoliraju...nemam snage boriti se....primiti ruku spasenja...prepuštam se u okrilje vlastite propasti....mislim u sebi...to mi je sudbina

Sve se pretvori u prah...sve što dotaknem...djela koja činim u afektu i nepromišljeno...kao magla prekrijem sve u potpunosti ...nema kisika, nema topline sve je prebrzo...doti čem samo površinu....ali dubini težim, kao da postižem upravo suprotno od onoga čemu težim, a to je dubina....koja je tako nedostižna...nedokučiva i izmiče kao živa...smiješi mi se u lice najciničnijim smijehom...a ja sam prazna i raspadam se kao i sve oko mene...isparavam....polako nestajem...zbog toga što sam bila preslaba...previše težila idealu...koji je bio nedostižan....prenestvaran, koji se na kraju izobličio u nesavršenstvo koje je isisalo poput parazita svu moju maštu....svo djevojačko sanjarenje...to nije bio ideal nego maska...bio je lažan...uništio me...