jedino svjetlost pokazuje sjenku, a istina otkriva tajne

išli smo do dna
tuga ti i ja
bježala od tvoga pogleda
a ti ga baš naumio uhvatiti
predala se i krenula k tebi
prva noć s tobom
išli smo do dna
ljubav ti i ja
nizali se mjeseci kao bisernice
tvoj put k meni
moj put k tebi
slavili do zore
svu nježnost svijeta sam ispila
sedmog mjeseca
stigla sam do dna
sama
nisam znala da se od ljubavi umrijeti može
umirala polako kao što umire ranjena ptica
svoju smrt skrivala od života
kad su stigle jesenje kiše život se nacerio ogledalu lica moga
nosila u sebi demone,
njima sam ljubav ubila
živa ostala
*** kad stigoh u tvoj Šehergrad
zastala pred tvojim vratima
stajala nekoliko trenutaka
a onda se okrenula i konačno sebi priznala: samo sam ja voljela 
 
 
 

začuđujuće...već me ohoho dana zaobilazi, iz mene kao da nečujno izlazi jedan jahač apokalipse
začuđujuće...opet osmjeh i pjesma na usnama
* pitanje dana: rezultat H:J
* odgovor: 1:0

duša mi pjeva pjesmu za tebe a usne su nijeme
i sjena što me prati sjeti me
kako si bdjeo nad mojim snovima
sklupčan kraj moga uzglavlja
kad je prijetila oluja ti jedini našao si tihu uvalu
odnio me, snenu, umornu i spremnu na odlazak
ulazio u moje misli, razbio tamu svjetlošću zore
podizao me na noge ispruženih ruku,
zanosio me budućnošću
opijao me ljubavlju kao da ljubav čisti duše
bio si tako uvjerljiv boreći se s mojom nevjerovanjem
htio da vjerujem u nas
na sve sam pristala, tvojim se vjerovanjem opila
sve moje pjesme za tebe su spjevane
a glas moj nije stigao da ti ih opjeva
zauvijek ostala daleka i nijema
evo, kiša će u daljini
vatrena munja tvojim nebom sijeva 
 
 
 
 

Skitnica jesi li, pustopoljinama što tumaraš, bez nade i poroda, bez druga i družice?! Kad se na tren zaustaviš i osvrneš, što li to vidiš u prašini prijeđenog puta? Život li te je za grlo ščepao, drži ga čvrsto i ne pušta, dah mu je zamaman i topao, varljiv kao ples lune u noći crvenog uštapa? Svi su vlakovi već napustili postaje, tračnice više ne vode nikuda, vlakovođe lica kamena ne zanima da li su vagoni prazni ili u njima sjede spodobe nalik ljudskima u čijim očima nema ni prozora ni svijetla na prozoru. Nije ni važno u kojem vagonu jesi,prljavi prozori zastiru pogled na ravnicu i pokret suncokreta u kojem se zrcali svjetlo i toplina sunca, cviljenje vagona odvest će te na mjesta već davno poznata.
Lutalica jesi li, što se budiš kliktajem sokola s visina a uspomena ti je jeka pustinjskih vukova?! Lutalice, život li ti je iz grudi srce iščupao  i u grlo ga presadio?! Ima jedan put, skriven duboko u srcu tvom.
Kada dođe vrijeme, ti ćeš znati njime poći, bez gorčine, sjete i sjećanja; samo ti - put - putanja i sjajna zvijezda vodilja. Na putu tom, skitnice - lutalice, nema dana ni noći, nema pjeva ptica ni tiho šuštanje trava pod stopalima. Samo daleki krik djeteta rođenog u noći punog mjeseca, sa ucrtanom slutnjom na čelu, obznanit će da i život može postati krvnik, a  krvnik je uvijek i žrtva srca zarobljenog u grudima.

- sve je u vodu palo.Dušu pjesnika sveta vatra ne liže; već su joj tuđe ideje bliže. Nešto je čudno u meni odustalo.Mirim se, mirim. Što me to smelo: spletke, licemjerje, bitke? Vode su oko nogu prljave i plitke odnijele moje vrline i mane. Drvo će u meni sa strašnim treskom pasti. Nešto se predalo - nepotkupljivo, sveto, nešto samo moje. Mirim se, mirim. Nešto u tijelu gnjije. To puca daska, to se dajem bez borbe, to pijem čašu pelina i kasni obrok samosažaljenja. Mirim se, mirim s nepravdom i laži. Toliko toga samotnom srcu paše, s uspjehom grešnu dušu mirisom tamjana plaše. Otkud odjednom tako pomirljiva, ganuta i isprazna? Mirim se, mirim - sve je otišlo k vragu. Ja, do jučer ratnik, Petrova stijena, mirim se. U bescjenje sam dala riječi duše i tijela - svoju posljednju snagu.  

Nadjenuli su nam isto prezime, imamo i zajednički poštanski pretinac i broj godina počinje istim brojem, a ne mogu se oteti dojmu «tipično ženski, tipično muški»
Ti misliš da ne prepoznajem značenje tvoga pogleda kad ga prekriva koprena, misliš da ne razumijjem razloge tvoje šutnje u kojoj se utapaš a ne tražiš slamku moje ruke koja bi te natjerala da izgovoriš tu riječ koja ti zatvara srce i dušu, misliš da ne vidim kako svoju barku prepuštaš besciljnom lutanju kroz otkucaje sata što te uvijek u isto vrijeme bude, uvijek na istom ležaju, tako često sam u svojoj šutljivoj samoći iako sam na dohvat ruke, dovoljno je samo da kažeš pravu riječ, da razmrsiš ove niti koje se svakim danom sve više zapliću. Zatvaraš se, milo moje, vjerojatno sve svjesniji činjenice da je netko, nekada, a možda i mi, napravio pogrešan korak.
Onoga dana, dana kad se svo cvijeće na balkonu smrzavalo, kad nas je pohodila misao da je ljubav, ona čista, topla i bez zadrške poklon nakon niza besplodnih i sivih jeseni, ja sam znala istinu. Znala, ali se nisam usudila priznati je samoj sebi. Trebali su proći mjeseci i sati tišine koja me je obavijala kao baršunasta neprobojna tkanina, da bih mogla pogledati u dno svoje duše i iznjedriti na svjetlo dana kako ljubav ponekad sakrije svoja mnogoznačna lica i pokaže ono koje nas je dovelo pred zid šutnje. Moja šutnja, tvoja šutnja. S licem ljubavi koja pruža samo šutnju ne mogu otvoriti svoju dušu, ne mogu usaditi osmjehe u tvoje zasjenjene zjenice i ne znam kako sklopiti naše usne u jedan jedini poljubac. Jedino što znam je da dalje mogu i sama. Jedino što ne znam da li i ti možeš dalje sam. Ovako vezani nekim nevidljivim sponama možda bi bilo prebolno i presebično misliti samo na sebe. I upravo zato što mislim na tebe, bdijem duboko u noć i tražim nastavak našeg zajedničkog puta. Možda san donese smirenje i razrješenje  ovih nevidljivih okova sa željom da ti budeš pokretač razrješenja.

Ispravi grešku
umjesto kišovitog neba  nacrtaj sunca trak
ispravi grešku
umjesto što od nas bježi  neka duga k nama krene
Ispravi grešku
umjesto vještine plivanja među  valovima   podari mi moć letenja 
Daj, daj već jednom da otkrijem sebe
umjesto što svaki put bivam začuđena svojim likom što se na dlanovima ocrtava