JA

Rasta san tiho,ka jedan od mnogih kraj ceste cvitova,sakriva tuge ka zmija noge i uvjerava sebe da ima i drugih svitova.......Dani su peolazili ravmodušno ,tilo vec umorno od tolikih klima,u glavi uvik nedostižno lito,a u duši ista melankonična zima.........Gleda san ljude kako se smiju,prave grimase kada je život lakrdija,a za njima idu neke samoubojice iskrivljenog lica zvanog tragedija......Gleda san druge kako hodaju u tamu,a ni sam nisan shvaca da ni ja neman dan,da san prognan od svakog sunca i da san odavno upa u bezdan.....Bože zar san ja zadnji oazadnjih šta sam živin u carstvu svoje gluposti,u svitu koji je sama samoca stvorila praveci sjenu nad mojom slabosti....U tami razmišljan o svon životu,borbi s vjetrenjačama,i vječitim zanosom pred nekim prahom'ka blesavo dite u trci s leptirima.....Bolno je govoriti o svom životu,o nekoj glupoj sudbini koja me nadvladava,jer ja san pokleka pred čiston kenijon,pred posljednj iluzilu koja me svladava.....I tako živin iz dana u dan, utajne mojih misli niko ne prodire,vanka svitlo,a unutra tama i ruka đavla šta dušu mi razdire.....Sad san posta nešto ružno,al slika i boje oblikuju tugu,rugam se smjehom svom bolu i tražin granicu u zamišljenon krugu.....Moje je tilo sad krhko,a ja sakrivan dušu u hladni kut,kao dragocjen teret žrtvujen bol jer upravo sad počinje moj put....Uz mene je jedino vrime,šta je jučer bilo danas najviše boli,iman samo dan i samo noc i jedan mali kantun u kom me neko voli.....Ali kad svrše igre,kad se otkrivaju tajne koje niko nije zna,možda posrnen,možda padnen,a možda se dignen ka nikad prije.....Samo da izađen lagan,da buden poviše svega,poviše samoga sebe da se rastanen od ovog svita i da napokon nađen taj kraj u beskraju tame.....Bože samo da se ne ponovi,da ne utonem opet u zabludu znanu,da mi nebude svejedno ko od koga biži,dal'dan od mene il'ja danu....Pa kad nadjačam u ogledalu sliku i za pravim životom srce zaželi,sjetit cu se ja suza'nekad zvanog plača'da smo bili tako jednostavno sretni,anismo ni znali!!!!!!!!!!!!!!!!!!