Bijes

Uvjeren sam da te poznajem, ali svako malo se iznenadim. Obican osmijeh, vidjen vec milijun puta, ovaj put izgleda nekako drukcije. Ne shvacam kako pogresno napisana rijec na monitoru kompjutora moze biti smijesna. Refleksno podignutom rukom pokusavas prikriti osmijeh. Promatram taj osmijeh i odlucim ga zapamtiti, kako bi ga se beskonacno puta prisjecao u trenucima samoce.

Valovi prošlosti podsjećaju me da još uvijek živim.

Ima to nekog smisla. Izbiti bol s novom boli. Rezultat je zaborav na staru bol, ali i problemi s novom. E sad, a sto ako se postupak ponavlja u nedogled?

Meni je Bergman bas ok redatelj i scenarist.

Al su mi danasnje Zvjezdane staze bile zakon. Ukratko, napravili su nekakve pametne robote i oni su trebali sluziti kao alat za popravljanje kvarova. Android Data je prihvatio te robote kao ziva bica. Na kraju su Jean Luc Picard i La Forge zapeli na nekakvoj stanici i nisu ih mogli teleportirati na brod, a stanica samo sto se nije raspala. Na brodu su zakljucili da je najbolje da pametne robote iskoriste kao projektile i tako prekinu nekakvo energetsko polje sto bi trebalo omoguciti teleportaciju kapetana i prvog strojara na brod. Data nije dopustio unistenje robota jer su za njega bili ziva bica, a opet su trebali nekako spasiti kapetana, pa su pametni roboti sami pronasli nacin kako ostvariti teleportaciju kapetana i prvog strojara na brod.
U ovoj epizodi nije radnja najvaznija vec tragovi filozofiranja, ali to filozofiranje nije naporno i nerazumljivo vec je savrseno jednostavno i jasno i prirodno uklopljeno u pricu. Danas je receno otprilike da je smisao zivota u samom trazenju smisla zivota i da to trazenje daje covjeku mjesto u svemiru. Ne sjecam se tocnog citata, ali zvucalo nevjerojatno jasno i logicki ispravno, da je cak i Data potvrdio klimanjem glave. Raspravljali su sto je zapravo zivo bice i treba li pametne robote proglasiti zivim bicima. Prema onom sto su pokazali u epizodi, ne vidim razloga zasto ne bi i roboti bili ziva bica. U principu se to ne slaze bas s zdravim razumom, ali uspjeli su me uvjeriti. Roboti su pokazali nagon za samoodrzanjem, a cak se jedan od njih zrtvovao kako bi se ostala dva mogla spasiti. Ti pametni alati su pokazali vise humanosti nego sto se to moze ocekivati od ljudi.
Scenaristi Zvjezdanih staza su genijalni. Svaka epizoda je kratka pouka o moralnosti, eticnosti, humanosti. Ironicno je kad android pokaze vise osjecaja od ljudi. Nevjerojatno, ali dogadjalo se.

Neka se uzme grupa od nekih 20tak nasumce odabranih ljud i neka u toj grupi ima razlicito pametnih ljudi i neka se pretpostavi da ljudi u toj grupi zive nekih 10tak godina zajedno. Smatram da bi nakon tih 10tak godina (sigurno bi se to dogodilo i prije) oni pametniji ljudi jednostavno poglupili. Mora se s vremenom postici neka vrsta ravnoteze. Pri cemu se pretpostavlja da je glupost nepromjenjiva. Kako vrijeme prolazi ljudi se privikavaju jedni na druge, pocinju misliti slicno, ponasati se slicno. Jednostavno, raznoilikost medju ljudima nestaje. Pametniji ljudi se ne mogu snaci, prisiljeni su mijenjati sami sebe kako bi se uklopili. Moraju oglupiti, suziti svoj tuljac kroz koji gledaju.
Moglo bi se pretpostaviti da ce netko pametan preporoditi i opametiti drustvo. Takav scenarij je tesko ostvariv, zapravo nemoguc. Ako je osoba agresivna i nedopusti vlastito neizbjezno potpuno zaglupljenje moze se jedino dogoditi da poboljsa svoj polozaj u drustvu. Ako je dovoljno agresivna u isticanju svojih stavova, tad ce se vjerojatno dogodit neshvacanje s ostatkom plemena, no ujedno ce doci i do postovanja, jer ljudi pomalo postuju neshvacene. 
Vecina ljudi nije agresivna i za njih biti neshvacen zapravo znaci biti sam, a biti sam je vrlo tesko i bolno. Bas zato pametni ljudi moraju nuzno oglupiti, samo da ne budu sami. Zato, budimo glupi.
Komentar na vlastiti tekst: priznam da mozda pricam gluposti. :)

Gledam Viteza apokalipse i razmisljam si kako mi u zivotu nesto fali. Postalo je dosadno. Sad mastam kako bi bilo zgodno da buducnost cijelog svijeta ovisi samo o meni. Kako moram obaviti neki strasno komplicirani zadatak i kako nitko, pa ni ja sam, ne vjeruje da mogu uspjeti. Ne bih htio nikog ubiti, no uvijek postoje losi momci, a kako vidim u filmovima, vrlo je opasno setati ulicom bez svoje najdraze strojnice, a ona mora koji put slucajno opaliti.
I jos jedna stvar, glavni junaci uvijek zavrse s najboljim komadima, nije mi jasno kako uspijevaju. Mozda je stvar u oziljcima, uvijek ih okrzne neki lutajuci metak po licu, pa im onda treba neko staviti flaster da to brze zaraste, a to oni sami ne znaju, a cure su njezne i krhke i jednostavno se moraju smilovati. Vec vidim sebe kako palim cigaretu nakon obracuna s 20tak bad guys i pravim se da ne obracam paznju na ljepoticu, koja mi pokusava poljupcima zalijeciti malu ogrebotinu na vratu. Naravno, nemam ja sad vremena da trosim vrijeme na zene jer me ceka spasavanje svijeta. Samo ju na kratko zagrlim, zajedno pustimo koju suzu, kazem joj da cu se vratiti kad spasim svijet. No ona me naravno ne zeli ostaviti, i potajno krene za mnom.
Opet sam napadnut. Ovaj put sledja i vec sam spreman prepustiti se lakoci smrti, no zacudo, moji neprijatelji su se samo srusili u vlastitu izriganu krv. Da, to je moja ljepotica, duge kovrcave crne kose u uskoj crvenoj koznoj jakni, instiktivno zapucala iz necije zaboravljene strojnice. Ahh, spasila me, dugujem joj svoj zivot. Dizem se polagano jer sam ranjen u rame, ona baci strojnicu i sva zaplakana potrci da me zagrli. Rame boli, no pocinjem se igrati njenom kosom, skidam joj crvenu jaknu, jos crveniju od moje krvi, ne mogu prestati ljubiti je, bol se pretvara u uzitak,.... Ufff, kasno je, pocinjem sanjati....
Jeste li gledali Leginoara? Zan Klod Van Dam glumi tamo. Glavna fora u cijelom filmu mi je sto je Zan ubio samo jednog vojnika i to svog najboljeg prijatelja. Na kraju je prezivio.

Djecak je bio poprilicno povucen, malo je pricao, volio je zalaziti duboko u sumu i u samoci promatrati kako drvece raste. Mastao je o Tarzanu, citao je Knjigu o dzungli, umisljao je da moze biti dio prirode, da je suma njegov pravi prijatelj, pravo drustvo. Naravno, druzio se s ljudima, isao je u skolu, cak je imao i dobre ocjene. Nije bio zaostalo dijete koje se nije moglo uklopiti u drustvo, koje nije moglo napraviti niti jednu suvislu recenicu, jednostavno je bio pomalo i prepametan za okolinu u kojoj se nasao. Osjecao se odraslijim od svojih vrsnjaka, smatrao je da zasluzuje i treba vise. A to nesto "vise" nije mogao pronaci kod svojih prijatelja vrsnjaka, pa se izolirao, samovao je po sumi, dugo setao svog psa. Cak je pokusavao i razgovarati sa psom. Cinilo mu se da ga pas jedini razumije. Nije ovdje bilo nikakve magije, pas nije znao govoriti, ali kad bi mu djecak nesto pricao, pas bi ga samo nijemo gledao, zurio bi u djecaka, a djecak je vjerovao da ga pas razumije, da klima glavom u znak odobravanja.
Kuca u kojoj su zivjeli nikad nije bila zavrsena, pa tako ni u podrumu nikad nije bilo instalirano svjetlo. Otac bi zimi redovito slao djecaka u podrum po drva za pec. Sa svojih osam godina, djecaka je uvijek bilo strah u tom podrumu, bojao se mraka, bojao se hladnoce, i cudnih sjenki, a nikad nije ocu priznao taj strah. Cesto je sanjao kako u podrumu zive zombiji, vampiri, cudovista, kako samo cekaju trenutak kako ce napasti njega i njegove roditelje. Povremeno se znalo dogoditi da ne zaspe odmah, vec se vrtio u krevetu i tad bi cuo zvukove s tavana. Posto su zivjeli blizu sume, roditelji su ga uvjeravali da se to samo kune igraju na tavanu, no u njegovim besanim nocima, to nisu bile kune, to su bili zmajevi, to je Freddy brusio svoje nozeve i grcevito se smijao. Prije bi na te zvukove placuci otrcao mami u krevet, no sad je vec velik i pokusavao je sam obuzdati demone u svojoj glavi.
S vremenom, u pubertetu, je naucio kontrolirati demone, postao je polagano njihov gospodar. Demoni su poceli zahtjevati zrtvu, krv, postajali su nezadovoljni, trazili su da njihov gospodar pokaze svoje moc. Najprije potiho, a onda sve jace, poput bure, trazili su da ubije roditelje, da unisti ono sto mu najvise znaci. Odupirao se tim glasovima, odlazio je u sumu, gdje je, znajuci da ga nitko ne cuje, iz sveg glasa vikao: "Ne, necu to uciniti, sutite, dosta!!!" No demoni su bili uporni, kuckali su njegov mozak po cijele dane. Jedne olujene ljetne noci, zbog jake grmljavine, opet nije mogao zaspati. Grmljavina, zvuk pljuska na limenom krovu, demonski glasovi u glavi, nesanica - nije vise mogao izdrzavati, tiho se spustio do kuhinje, pomno odabrao najveci noz i uputio se prema sobi svojih roditelja. Brzo je bio gotov, demoni su utihnuli, a no je dobio zasluzeni san.

Svoje misli sam redovito zadrzavao za sebe, a ako bih nesto i napisao to bih sakrio duboko u kompu i ponovno citao za mjesec-dva i sve prozivljavao ponovno, misli i osjecaje. Iako mi se cini, zapravo siguran sam, da je prijatelj uspio prokopati do zabranjenog. Jedne pijane veceri, kako to vec ide, razvezao mu se jezik, pokusao je iz mene izvuci nenapisane detalje, mozda je istovremeno pokusao i pomoci, pokazati da me shvaca. Iako nije priznao, ipak se osjetilo da zna previse, da je kopao po mojim stvarima. Bilo bi normalno pomisliti da bi ovaj njegov prekrsaj mogao samo produbiti nase prijateljstvo, uciniti da se bolje razumijemo, no ja sam se (vjerojatno je i on svojim postupcima utjecao) samo poceo izolirati, cak jos manje pricati o sebi.
Neki ljudi imaju naviku tracati ljude, proglasiti ih bolesnima, cudnima, samo zato jer ne razmisljaju na isti nacin kao oni. Mrzim to. Proglasenje nekog cudim, odmah znaci osuditi ga na izoliranost, samocu. Pomalo mi se gade ljudi, njihova neiskrenost, gluma, laz. Ali nikome nisam u lice priznao sto mislim, osim kad sam bio pijan i direktno izazvan, a i to je bilo rijetko, jer znam da drugi dan nije dovoljno reci oprosti nisam tako mislio.
Svidja mi se ideja da ovdje mogu reci sto mislim, a da se uz moje misli ne nalazi moja slika, da ne moram biti zigosan pogledima na ulici, osudjen na lomacu zbog neceg sto sam rekao. Koji put je lakse ispricati svoje misli potpunom neznancu, nego najboljem prijatelju.