bzvz

- zar samo ja čujem kako mi netko priča priče duboko u noć, nastavlja svako jutro, i ne prestaje danju. Priče za malu djecu, samo bajke, danima i noćima. Nikada ne poželim ostati na istom mjestu, često želim nestati daleko, otploviti u sumrak i ne vratiti se u zoru. Ostati na mjestu gdje snovi postaju stvarnost. Živim u snovima svaki dan, volim snove, volim sanjati o idealnom svijetu, idealnom za mene i za svakog drugog. Volim sanjati o neprekinutim prijateljstvima, o ljubavi koja postoji i obitelji gdje svađe ne postoje. Volim sanjati o svijetu bez boli, i o svijetu gdje svi ostaju samo djeca, gdje ljudi odrastaju ali ostaju čisti kao djeca, i ne skrivaju osječaje, gdje su iskreni i gdje ne žele povrijediti baš nikoga. Možda znam da je nemoguče tako nešto, ali možda sanjam jer me to budi svakog dana. Možda me takvi snovi tjeraju da vjerujem da ni jedan dan ne znači kraj. A možda jednog dana i dočekam.
 Ponekad shvatim da se skrivam, da sam slabić koji bježi od svega što može biti, da se skrivam od osječaja i od drugih, možda me strah da ne budem povrijeđena, možda želim stvoriti svoj svijet u kojem ja biram kakav će tko biti. Nikada nisam željela odrasti, postati iskusna i postati mudra. To samo donosi probleme. I znam da je takav život, i znam da svi odrastaju i da se s vremenom kvare, kao nekakva namirnica kojoj je istekao rok trajanja. Ja to ne želim, ne želim se pokvariti, postati loša, postati pokvarena, osoba koja izdaje, vara i laže. To nikada nisam željela. Sad mi se čini da nemam izbora, da moram postati takva jer je životni ciklus takav. Svi na kraju, kad tad, bez obzira koliko se opirali postaju pokvareni, dospjevaju pod utjecaj već pokvarenih.
Nekada sam mislila da poznajem samu sebe, sad sam se izgubila negdje na pola puta i ima dana kad samu sebe ne prepoznajem, kad shvatim da sam se promjenila iz korijena, kao da ja kakva sam bila nekada više ne postoji. Ponekad me toga strah, jer ne želim takve promjene, jer želim ostati onakva kakva sam bila. Želim i dalje vjerovati da postoji pravi prijatelj, prava ljubav i pravi ljudi za mene. Želim vjerovati da mi netko govori istinu, želim vjerovati da postoji dobra strana svega i želim biti optimistična kao nekada kada sam u svemu lošemu vidjela onu dobru stranu koja me je tjerala naprijed bez obzira koliko loše nešto bilo. Sad ne vjerujem u ništa, i to me boli, boli me jer sam zbog nepovjerenja izgubila sve što sam mislila da postoji, jer mi se sada čini kao da sam se pomirila sa svijetom onakvim kakav je. Ne vjerujem da postoji ljubav, ne vjerujem jer ne znam nikoga tko ju je pronašao, možda je nekada davno postojala, i možda još uvijek postoje ljudi koji su je pronašli, ali sada više ne, ja ne vjerujem da postoji. Najmanje vjerujem da postoji pravi prijatelj, onaj s manama i vrlinama tipičnim za ljude, onaj koji te prihvača i onda kad ne nudiš ništa, onaj koji sluša i onaj koji priča. Više ne vjerujem da će te netko voljeti bez da traži nešto zauzvrat, jer ljubav, bilo kakva, ne postoji više. Nekada sam vjerovala da na svijetu za svakoga postoji netko tko je njegov drugi dio, onaj koji nedostaje, više ne vjerujem u to. Sad vjerujem da smo svi prepušteni sami sebi, i sad mislim da sam se davno trebala pomiriti s tim, još onda kada su mi drugi to govorili, onda kada sam ja tvrdila da ono u što ja vjerujem postoji.
Ali još uvijek sanjam, sanjam dok spavam, dok sam budna, dok zapisujem riječi i misli, sanjam bez stanke svaki dan i svaku noć. Volim sanjati, više od svega, volim zato jer tamo još uvijek mogu vjerovati, jer su snovi moj svijet i nitko ne može uči u njih, nitko mi ih ne može uzeti i otiči s njima daleko i u mojim snovima nitko od mene ne traži ništa. Zato sanjam, da bi oslabila bol koju osječam svakog dana, da bi zaboravila lažna obečanja i lažne riječi izgovorene, da bi zaboravila one koji su iznevjerili i zabili nož u leđa. I volim bajke, iako znam da nemaju veze sa stvarnošču ipak ih volim jer dok razmišljam o njima potajno se još uvijek nadam da će naići netko tko će moje nepovjerenje razbiti i vratiti vjeru u sve ono što san prije vjerovala.

Noć je, beskrajno crna i mirna.
Praznina duboka kao jama.
Mrlja na duši, još uvijek se skrivam,
Iza neosnovanih sumnji
Iza zida dignutog u vrijeme nemira.
Bježim od same sebe
I skrivam se pod maskama nedodirljivih.
Mračna je ova noć, beskrajno duga
Beskrajno puna tuge.
Zvona ne prestaju zvoniti
Zvona za uzbunu,
Nepovjerljiva zvona
Zvona puna sumnje.
Zamagljen mi vid od neprospavanih noći
Punih iznevjerenih želja
Neispunjenih snova.
Ako osječam bol, još sam živa,
Al ne osječam ništa,
Samo prazninu ispunjenu krikovima.
Jesam li živa?
Ili živim u prostoru između svjetova
Gdje sam svjesna, gdje znam
Al nisam živa.
Krikovi me plaše,
Oni u glavi,
Oni u daljini,
Zvukovi koji opominju
Koji naslučuju
Koji govore svaki za sebe.
Bezbroj glasova je,
A samo jedna osoba koja može čuti.
Praznina, tuga, okovi, snovi i želje...

ma nisan ja tako pesimistična ko ove pisme,to ja onako bezveze,reda radi,da ne buden prevesela osoba:))

Željela bih lebdjeti od tvojih dodira,
I rastopiti se u tvom zagrljaju.
Oživjeti u tvom oku
I zaspati na tvom srcu.
Željela bih da valovi na obali pišu
Sve ono što moje moje misli kriju.
Željela bih da jeka ponavlja
Sve ono što moje srce vrišti.
Da je tišina u mom srcu glasna
Kao uzburkani snovi svaku večer.
Da vidim sjaj u oku
I osjetim okus usana,
Da živim od tih nježnosti
Kao od ljetne jutarnje svježine.Želim vjerovati sve što kažeš...

Za mene ne postoji jutro,
Ne postoji sunce
Ne postoji mjesec
Ni zvijezde ni put.
 
Za mene noć traje vječno.
Za mene su jutra tamna,
Neprestano kišne kapi lupaju
Hladnoća koči tijelo.
 
Za mene topline nema,
Samo vječni nemir
Duša puna krikova.
Samo žalost što vrišti svaki dan.
 
Za mene su putevi zakrčeni.
Za mene šapat ne postoji.
Samo vrisak u srcu
Samoća puna igala.
 
Za mene svijet šalje mrak.
Zbog mene sunce nije cijeli dan.
Zbog mene plače nebo
Zbog mene zima postoji.
 
Zbog mene cviječe vene
Jer samoća me izjeda.
Zbog mene je zemlja jalovaJer sama sam unatoč molitvi.

Noćas je leptir letio u noć,
Nestao u zraci mjeseca.
Tiho je želja jecala u tami,
I suza vrištala u samoći.
            Gorjelo je tijelo od neprospavane noći,
            Hladi se polako od iznenadnog očaja.
            Pružaj ruke, dohvati zvijezdu,
            Šapni ime i utoni u san.
Probudit će te sunce i cika prolaznika,
Srce će zazepsti od nutarnje hladnoće.
Noć il dan- svejedno; sunce il mjesec- nije važno,
Tiho, dolazi noć, dolazi vječnost u snu.