me, my self & I

I woke up today, I was crying,
Lost in a lost world,
Cos' so many people are dying,
Lost in a lost world.
Some of them are living an illusion,
Bounded by the darkness of their minds,
In their eyes, it's nation against nation,
With racial pride, sad hearts they hide
Thinking only of themselves, they shun
The light. They think they're right
Living in their empty shells.O
h caan you see their world is crashing
Crashing down around their feetA
nd angry people in the street,
Are telling them they've had their fill
Of politics that wound and kill
Grow, the seeds of evolution
Revolution never won
It's just another form of gun
To do again what they have done
With all our brothers' youngest sons.
Everywhere you go you'll see them searching
Everywhere you turn you'll feel the pain
Everyone is looking for the answer
We'll look again, come on my friendLove will find them in the end
Come on my friend we've got to bendO
n our knees and say a prayer.
Oh can you feel the world is pining
Pining for someone who really cares,
Enough to share his love,
With all of us.
So we can be
An ever loving family.
Have you forgotten we're all children
Children from a family tree
That's longer than a centipede
And started long ago when you
And I were only love-
I woke up today,
I was crying,
Lost in a lost world,
Cos' so many people are dying
,Lost in a lost world.
 
THE MOODY BLUES....

necem vise crnjacit...
jedna draga osoba s ove iskrice rekla mi je da moras dotaknuti dno... ja to ne znam...mozda je jucer bilo moje dno...ne nije...ja mogu jos puno dublje pasti...
ali necu...sabrat cu se i ustati...nabaciti najljepsi osmjeh iz kolekcije i biti sretna...bar misliti da jesam...i drugi ce biti sretni...
tako je bolje...
pusa
 

i rob prije svega vlastitog straha i kad vjeruje da ga nema... da je neustrasivi...da se moze boriti i sa strasnim vjetrenjacama... vjerujem da nisam kukavica...obicno sam ta koja ce pogurati kad je frka ali u biti sam puna strahova malih a meni tako velikih...danas sam bila tako mala...
...sve je bilo ok...osim ruzne kise i sivila...ali kraj dragih ljudi...ja ih nikada ne vidim... a od voznje oduvjek imam veliki strah...jedini kojeg (osim zubara) javno priznajem...ali i njega sam progutala polozila vozacki... i vozim...ne cesto, ne bas rado ali sigurno...
...sve je bilo ok...kišni dan...dragi prijatelj... i kavica...i žurba da se mene ipak odveze na vrijeme na posao...jer kasnim...jako...mojim jezikom nabrušeni prijatelj "daj brže to, kasnim, rekla sam da ne možemo toliko ostati"...i onako u žurbi...na parkingu nije ga vidio...i...buuuuuuum...veliki crveni audi...odrvenila sam...zanijemila...protrnula...nije mi bilo nista...ali strah....strah...u tom trenutku...bljesak...iako nije bilo nista...ali glupi strah....
svi smo dobro...nikome nista...i ja sam se brzo, barem prividno smirila, napala policajca, opet bila ja, prijetila smotanom drotu sudskom tužbom (i on je meni pa smo kvit)...
ali taj lagani drhtaj...taj bljesak...slabost...trenutak ogromnog straha me drži cijeli dan... i ljutnja...što sam pala...popustila...nad nećim tako malim...puno je toga bilo goreg u mom životu...i bila sam jača...a sada...slabost i strah...jedan drhtaj me cijeloga dana drži...i ljutnja što je to tako...
valjda zato i samu sebe mučim cijeli dan...natjerujem...i sad si nedam spavati...a glava me tako boli...eh...kako je covjek mali....

...znam da si zbunjena...tuzna i izgubljena...da mislis da si ti kriva i da se tvoj svijet srusio...znam da sa svojih 5 godina puno toga ne razumijes...i da te onda jos jace boli...
mila moja, razumijem tvoju bol i zelim ti pomoci, ali su mi ruke vezane (ili mi je to samo izgovor)...malena moja i ja sam zbunjena...tuga u tvojim okicama boli me vise od bilo cega, nedostaje mi tvoj osmijeh, veseli i zvonki i tvoj sapat kad me molis da izvedemo neku vragoliju....
...znam da ti sad nije do toga...znam da se bojis...znam da ces nositi oziljke cijelog zivota...
...voljela bih te zastiti...pokusat cu barem...barem malo...ali ne mogu ti to obecati...ne mogu ti obecati da vise nece boljeti i da te nece jos dublje povrijediti...ne mogu...ne mogu ti obecati da cijeloga zivota neces lijeciti rane...a vise od svega zelim te zastiti...
...duso moja mala sramim se svoje nemoci da ti pomognem...
...prerano te tjeraju da odrastes...
...ne mogu te zastiti od svega ... ali znam da nikada necu otici od tebe...da cu uvijek biti tu...s tobom, za tebe...uvijek biti tu da se s tobom smijem, igram, da te saslusam, da ti pomognem, savjetujem i uputim te...ili jednostavno te drzim u zagrljaju moj mali plavi andjele...
...i znam da ima jos ljudi koji te  vole...koje i ti jako volis...djevojcice moja mala...mi cemo te cuvati....
volim te malena moja djevojcice...
 

vjerojatno sam ja osoba koju sve redom zbunjuje...pomalo izgubljena u svemu...a sada u virtualnom svjetu...
kada sam tek pocela koristiti net pametni ljudi su me nasavjetovali sto mi se sve lose moze desiti...i ehm pa na prvi chat sam osla oboruzana ko na bojno polje...dakle sto sve ne smijem reci, kako prikriti IP i sl... i to je palilo...virtualni svijet je bio virtualni...ja sam bila neka sasvim druga osoba...iako kad razmislim uvijek sam to morala biti ja...s nekim laznim podacima...jer neko bas pretvaranje i nije za mene...ne znam ja to...ali tad je bilo sve jasno...virtualni svjet je bio svjet zafrkancije i zabave...stvarni svijet svijet problema i tuge...virtuala = bijeg od stvarnosti...formula za savrsenstvo...
ali ja ne bi bila ja kad to ne bi zakomplicirala...pa sto ako je onaj s druge strane iskren, a ja ga lazem, kakva sam to ja... i upoznam tipa koji je bio strpljiv sa mnom...koji je znao da ga lazem...ali koji je i dalje uporno pricao sa mnom jer je tvrdio da smo vezani...da smo slicni da se razumijemo...meni je bilo lijepo s njim...nisam nista ocekivala samo uzivala u komunikaciji s njim...i otvorila se...i rekla sve...tko sam sto sam i kakva sam... i izgledalo je da je sve ok...mjesec dana neizmjerne srece... i stalno odlaganje susreta...i opet i opet...i onda pozivi...u dva ujutro spustanje slusalice...prijeteci pozivi na posao...doma...zivot u strahu...grozno...prestalo je nakon nekog vremena...ali meni dalo lekciju...
nikad nikad vise iskreno...virtualni svijet je samo za zabavu...to nisam ja to je samo zabava...i sve do ove iskrice...tu sam opet dosla u fazu kad sam skuzila da ja nisam dvije osobe...i da mogu biti samo ja ja...i prijavim se na iskricu sasvim iskreno...ja! i cijelo vrijeme iskreno....a kad si iskren...otvorim se i lako me povrijediti i tako je i bilo....puno idiota...puno pokvarenih gadova...budala kojima je dosadno doma, s njihovim zenama, koji su toliko glupi da ne znaju cijeniti sto imaju...ali i nekoliko dragih, iskrenih osoba...po prvi put sam postala pravi prijatelj s osobama s neta...sto sam do tada vjerovala da je nemoguce...jer svi traze samo sex...cak i momak s kojim sam sada...:)...kreteni na jednu stranu...dragi ljudi na drugu...i virtualni i stvarni svijet u savrsenoj koliziji...sve do...dok neki ljudi ne pomijesase virtualni i stvarni svijet u drugom omjeru...malo previse virtualnog prenesenog u stvarni...pa i stvarni postane svijet maste...u kojem su takvi ljudi izgubljeni i moraju povrijediti druge...grubo povrijediti da se samo izvuku...paraziti...
izmedju ostalog mislila sam se odjaviti s iskrice...ne prilaziti ni blizu ostalim chatovima, jer ocito virtualni svijet može postati prljaviji od stvarnog... i dosta ozbiljno mislila...i odlucila: NI U LUDILU! ostajem di jesam i kako jesam...raznorazni kreteni nisu bitni, ni ono sto oni mogu uciniti. ne mogu me povrijediti...ja se uvijek mogu docekati na noge! sto god takvi ljudi rekli i ucinili ne moze me povrijediti jer mi nije stalo...
ali zato...ostajem u svojoj koliziji virtualnog i stvarnog...samo mojoj vlastitoj formuli u kojoj su i virtualni likovi ljudi od krvi i mesa koje volim i za koje uzivam da ih imam uz sebe u svom zivotu (ne virtualnom ne stvarnom vec samo MOM)...hvala vam sto ste tako divni...

Uvijek kad sam u problemima, mislim kada se osjecam punom problema, teškom i kompliciranom, premda znam da su moji problemi naspram drugih samo sitnica...onako uvijek kad mi je doista tesko... kad mislim da ne mogu dalje...uvijek mi se vrati TA prošlost...netko ili nešto što me boljelo pa sam prekrižila i (pravila se da sam) zaboravila...
Kao da znaju kad će odabrati trenutak...kad se osjećam slabom...i mislim da ne mogu više i teže...Kao da znaju...
danas kad sam imala bezbroj svojih problema...u periodu svog zivota kad se osjecam usamljeno, jadno, tjeskobno (koje li ironije...realno gledajući trebala bih biti sretna i zadovoljna i ne tražiti dlaku u jajetu)...kad sam zbrčkala svoj život, a pomalo upetljala i tuđe...ponovo se pojavio...
U 7 proteklih godina vidjela sam ga samo jednom...onako u prolazu...a danas je dosao samo zbog mene, prešao 300 kilometara, samo da mene vidi...
ne razumijem...
nakon svih onako teenagerskih zaljubljivanja i odljubljivanja i "furanja" od par dana...bio je prvi momak kojeg sam doista voljela...prisao mi je onako zbunjenoj svim sto mi se dogadjalo i pruzio ruku i svoje srce...bar sam tako mislila...
Ne volim ga vise...doduse ni ne mrzim ga, jednostavno nije me briga... našu veliku mladalačku ljubav prekinuo je zbog nekih glupih razloga, koji nisu imali veze s nama. Nije mi htio vjerovati da to što se vraćam roditeljima bez kojih sam živjela 4 godine, da to što se vraćam u grad gdje znam kako se diše, kako se hoda, gdje znam živjeti...nije mi htio vjerovati da to nema veze s nama...da ga volim i da ne mogu dalje bez njega....Ucijenio me...ucjenio me našom ljubavlju... nisam mogla...ucjenom je ubio moju ljubav... nije htio ni pokušati...nije meni, našoj ljubavi pružio šansu...
Znam bila sam mlada, ali nitko mi ne može reći da to nije bila prava ljubav i velika ljubav...mislila sam da se svijet srušio, iako mi je bilo 18... Sve sam mu dala...mislila sam i on meni....i onda ... u trenu ljubav je postala bjes...bila sam grozna...znam da je patio...znam da se kasnije pokajao...da je htio razgovarati sa mnom...ali... ucjenom...takvom ucjenom ubio je ljubav...
Slomila sam se.... pisala mu poslije nikada nije odgovorio...2 godine kasnije prosao je kraj mene...ulicama tog malog grada gdje smo se voljeli... samo onako pogledavsi me i ne rekavsi nista....
Nije znao da sam te 2 godine bila sama...jednostavno nisam mogla biti s nekim...nijedan nije bio on
Odrasla sam, bar vjerujem da jesam, i ne lomi me se tako lako...premda se u ljubavi sva predam...ali ovo danas...
odakle mu pravo, pojaviti se nakon 7 godina, samo se pojaviti i reci: Hi, kako si? Dosao sam da te vidim...
Ne volim ga doista ga ne volim vise...sad sam i u vezi...do koje mi je stalo... ali uzdrmao me totalno... Odakle mu pravo...kaze da ne zeli nista...samo me zeli vidjeti...(presao je 300 kilometara za to)
Znam da zna sve o meni, kao i ja o njemu u ovih 7 godina, zajednicki "prijatelji" se trude...ali ovo...
Iskreno ne žalim za njim ni za našom vezom, slomila bi se kad tad...ali teško priznajem da me uzdrmao...sva sam zbrčkana i misli su mi zbrčkane... Mislim popili smo kavu i rekla sam mu jasno da tu nema što tražiti...
Ali svojim je dolaskom vratio sve...flash back...sjećanje na meni mrske teške i bolne godine...na sve ljude koji su me tada željeli povrijediti, iskoristiti, na sav moj bijes i greške...na bol koju sam vođena bijesom nanosila drugima koji su me voljeli, brinuli o meni...
Koliko god odrasla...koliko god se promijenila...od svojih grešaka nikada neću moći pobjeći...Ali mogu im reći zbogom, kako sam i njemu rekla zbogom. Možda mi je to i trebalo...

veceras idem na veceru kod frendice kojoj je rodjendan...onako mali uski krug ljudi...a meni se ne da...ma ja pukla skroz...oko mene ljudi ko u prici a meni nista ne pase...ne znam...moje se drustvo podijelilo sad...na ljude koji su zavrsili fax zaposlili se i uozbiljili koji izlaze samo na vecerice...i na ljude koji nikada nece odrasti, koji jos studiraju i boli ih uvo za sve...uvijek ce se furati na lude derneke...a ja ja sam negdje izmedju...ma luda koja ne zna svoj put...nekad je dobro mir i tisina i ugodan razgovor uz vecericu i vino...a nekad mmm ludi provod s tekilom i plesom do zore...a svi ti prijatelji jos prije godinu su sjedili svi zajedno i uzivali u istom...znam ljudi se mijenjaju...ali sto je onda sa mnom

iskreno ovaj blog kad je postavljen...bio mi je doista super...dva puta prilika da ispucam ono što me mučilo....baš ispucam onako tastatura trpi sve :))) a onda sam se izgubila mislim toliko je toga....toliko toga ljudi pisu...vlastitih iskustava, tudjih iskustava, pjesama, pricica...doista mi je zao sto nemam vremena to sve procitati...
no zapravo ja nemam vremena ni za puno toga drugog...ili volje... netko je danas na blogu napisao nesto o tomu...sto trazimo kad svaku vecer na iskrici provodimo??? hm mudro receno... sto bih mozda mogla raditi za to vijeme koje provedem na iskrici...hm dosta toga...ali mi se ne da.... :)
vjerovala sam da nikada kao osoba puna energije necu doci u fazu da kazem da mi se ne da...da mi se ne da tulumarit da cu radje se zavalit u fotelju i citati, piti kavicu, gledati TV ili biti na iskrici nego tulumariti... hahaha prava penzionerka :)))
vjerojatno svakomu dodje takav period u zivotu, ali meni se ovaj moj nikako nesvidja...jer kad bolje razmislim ja nisam izgubljena samo u ovom blogu...vec u cijelom svom zivotu...barem sad...kada treba napraviti neke rezove..."otkaciti" neke ljude...a ja to ne cinim i glupo odgadjam....i tonem sve vise i vise... i onda se zaustavim i udarim si samar ... mislim moji problemi su sitnica a ja pravim sloninu od njih...i malo se trgnem ali nedovoljno... ocito mi treba nesto snaaaaaaaaaazno...mozda jace od ljubavi ako moze...ili blize....
uh...
 

inače sam prava prznica...ko tempirana bomba...eksplodiram u sekundi, uvijek ganjam neku pravdu, ali se smirim i ohladim...u 15-20 minuta i sve ok...ja se ispraznila, odljutila i svi sretni i zadovoljni.
jucer sam imala problema na poslu. tj. kulminaciju problema koji se gomilaju vec dva mjeseca...ili tek dva mjeseca jer tocno toliko tu radim... znala sam da firma nije jaka, ali mi se svidio pristup, odnos kojeg su pokazali pri selekciji kandidata...odbila sam druge neke stvari jer me odnos i sam posao odusevio...
nakon 2 mjeseca skuzis da je sve farsa, gluma i laz...a odnos...veceg ponizenja i ljigavosti u zivotu jos nisam dozivljavala... i jucer sve je kulminiralo...i ljuta saaaaaaaaaam na sebe prvenstveno jer sam im vjerovala, pa na njih, pa na kolegicu koja je razbila tim kojeg smo stvorile... ma ljuta sam totalno i to me ne pusta vec vise od 20 sati...
to me opterecuje, utjece na rad... grrrrrrrrrrrrrrr
volim da sam cool kad radim i uvijek se uspjevam isključiti i raditi hladne glave... uh uh kukam ko malo dijete...
znam da trebam trazit drugi posao i to i radim...a do tada...jos sam tu i jos sam ljutaaaaaaa uf grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr

upravo sam gledala film o dvije 18-togodišnje lezbejke koje se jako vole...ali okolina osuđuje njihovu vezu i izlaže ih brutalnosti, osudi i fizičkom nasilju...Zašto ne možemo prihvatiti da je netko drugačiji? i moramo ga kazniti zbog toga? Vidjela sam da je na iskrici isto bilo takvih slučajeva da nismo mogli podnjeti da je netko drugačiji...dobro slučajevi o kojima govorim su agresivno i bezobrazno se nametali i vrijeđali druge...ali dokle ide to sve?zašto nam smetaju gay i lez? jer su drugačiji? ili?znam dosta momaka koji smatra lezbijke uzbudljivimi uzivaju u porno lez filmovima? a oni su cesto cak medju najutjecajnijima u društvu...a obični gay ili lez par mora se skrivati...jednostavno da me bi bili napadnuti...što god mislili o homosexualizmu to su ljudi kao i mi... i ljubav je ista za svesramota...baš treba da nas je sramota...

ne mogu spavati...grozno...nedjelja jedini slobodan dan... i ja ne mogu spavati...sve mi smeta (sto inace ne) i buka tramvaja i jastuk, ma sve...
i onda kad sam ovako nezadovoljna nedjeljom...razmisljam o uzroku...
vec 2 mjeseca radim neko ludjacko radno vrijeme od 12.00 do 20.00 što mi grozno pada...izgubim dan...posao je tezak...sva sam izmorena...a najtezi su odnosi....u cijeloj firmi...koji zapravo stimaju samo izmedju nas 5 koje bas skupa radimo kao team... sve ostalo...s drugim kolegama....sa direktorom koji je uuuuuuuuuuf.... TO radno vrijeme grozno utjece na mene...nista ne stizem...sva sam nervozna ni ne spavam....grozno.... bio ritam mi je sav poremecen. A smjene bi trebali mjenjat, ali kolegica s kojom radim ima obitelj...kcer i muza i naprosto nemam srca njoj sve da remetim...muz joj ima tesku narav i kad bi ona sve poremetila ne bi joj bilo lako...kcer ne bi ni vidjala kad radi popodne...uh... A ovako samo sebe pre pre iscrpljujem...pa ti budi dobar...ili budi zao...pa poremeti jednu obitelj i unisti odnose na poslu... uh uh...
mozda da ja ipak probam jos spavati... uh
 

...i dozivljavam ovo prije kao komentar nego neki...hm web log... i bas i ne kuzim razliku izmedju loga i  foruma...i ne kuzim potrebu za ostavljanjem gotovo intimnih stvari na webu da ih netko pronadje ili ne...ali svejedno opet nisam odolila :)
mada moje iskustvo s javnim dnevnicima i nije bas neko...dio mog koji je jednom objavljen u jednim novinama je sasvim izvrnut...ispala sam gora budala i babaroga no što jesam...
a jednom sam vodila on line dnevnik cijele jedne grupe na jednom susretu...i mislim da ga nitko nije čitao...
a jedini koji je imao uspjeha :)) bio je dnevnik jednog Njemca o njegova 3 mjeseca života u Sarajevu...i od svih naših susreta, druženja, pomoći, razgovora, iskustava čovjek objavi ono zbog kojeg se još crvenim...krenuo g-din Njemac kod mene doma (živim u neboderu visooooko), a kako Njemci u Bosni brzo poprime lokalne navike i kasne na dogovor više nego što bih ja ikada mogla zakasniti, i ovaj je kasnio jedno pola sata...ljutito nazovem frendicu da joj se izjadam :) a moj dragi g-din Njemac se zaglavi u mom horor liftu i zove me i zove i zove s mobitela a kod mene tu tu tu tu :))) zauzeto. I jadnik je bio u liftu zaglavljen 30 minuta dok ja nisam spustila slusalicu :))) eeeeeh. I on to objavi...prvo na netu...a zatim ukoriči i štampa i to na njemačkom, engleskom i hrvatskom :))) I više me Njemci ne posječuju doma :))
tako em što nisam načisto baš što je web log, em što nisam načisto da je to baš prava stvar za mene... ali moje trojno ja :)) zbunjena, sasava i pametna :))) (me,my self & I) nije odolilo...
pa vidjet cemo što će ispasti