Iz dana u dan...

Pukanić je kreten, i žalosno je da takvi kao on uređuju ikakvo javno glasilo, pa bio to i žuti tisak poput Nacionala! Seronja se brine samo za sebe i svoju tiražu! J..e se njemu što ako pukne bomba u Hrvatskoj, ne samo što će biti mrtvih nedužnih ljudi, nego se možemo pozdraviti i sa turizmom, a samim time će i ova naša sirotinja pasti još niže (manje deviza + manje posla = više bijede). Boli njega, skupiti će lovu i na Karibe! Smeće jedno! Treba njega spakirati i poslati u Iran preporučenom pošiljkom!

You'll be assimilated! The resistance is futile! heheeeheeh :-)

Eto mene opet....
Mislio sam da je sve riješeno, ali valjda to tako ne ide :-( Opet ista priča......... Kako se riješiti osjećaja da bi nešto moglo uspjeti, a ipak u stvarnosti ne ide???? Ovo je pitanje mnogih na Iskrici i znam da neću dobiti odgovor koji želim i koji će riješiti sve moje dvojbe i bol u prsima.... Samo sam želio podijeliti sa vama jedan trenutak dosadnog nedjeljnog popodneva.... Ostajte mi dobro!

Prije pola sam sata došao sa posla i doslovno sam sheban... Trinaest sati! Kao ona dječica u rudnicima za vrijeme industrijske revolucije... Sastanak je trajao i trajao i trajao.... Trla baba lan.... i isfuravanja vlastitih ego tripova! Fuj! A nisam na dnu hranidbenog lanca... nešto sam kao mali šef iliti šefić :-) Mogu misliti samo kako je onima ispod mene koji su morali slušati preseravanja velikog Debelog šefa (Alan Ford). Proleteri svih zemalja - ujedinite se :-))))

Prije par dana sam opisao svoju priču. Od tog se trenutka puno toga izokrenulo! Moja draga sada najednom puca od ljubavi, čak razmišlja o tome da pokušamo zajedno živjeti, pa što bude. A prije tjedan dana je sasvim ravnodušno htjela prekinuti... Ne kužim! Možda je razlog takvoj promjeni taj što sam od prije par dana postao malo hladniji prema njoj, ili taj što je kod mene (nas) jučer došla njezina sretno zaljubljena prijateljica iz drugoga grada (prespavati će kod nas par noći), pa ne želi pred njom pokazati da nam je veza u banani (iako ta prijateljica sve zna), ili je u pitanju nešto treće????? Nemam pojma! Ali što je najgore, sada više ne znam niti kako se ponašati? Da joj uzvraćam na nježnosti (kojih najednom ima koliko hoćeš) ili da i dalje budem hladan? Previše upitnika!!!!

Kakav je ovo svijet! Napišem kratku priču i objavim je na blogu - niti jedan komentar - 0 bodova :-).... S druge strane ispričam svoju tužnu ljubavnu priču :-( , kad ono, padaju komentari.... Svi smo mi Big Brother generacija!!!??? :-(((((((((((((((((((

Hvala svima koji su mi dali podršku ili savjet... Ali sada sam OK. I svijet se čini mrvicu bolji :-)))

Imam jedan problem (a tko ga nema)! Sa curom sam bio (ili još uvijek jesam) četiri i pol godine. Zadnja godina dana je pravi pakao za mene (a vjerojatno i za nju). Imam osjećaj kako se vrtim u nekakvoj beskonačnoj krivulji. Ako ste gledali Beskonačni dan sa Bill-om Murray-em u glavnoj ulozi onda možda možete zamisliti kako mi je (samo što je Beskonačni dan smiješan, a ovaj shit koji se meni događa uopće nije). Nego da počnem priču... Prvu godinu dana sve je bilo manje više OK. Nakon toga ja počinjem tražiti razloge za svađu u svakoj njezinoj rečenici, svakom postupku. Istina je da sam često bio u pravu, a često i nisam. Umjesto da odmah prekinem, ja sam nastavio fasada vezu (ono, kao sve je OK kada se gleda izvana, a unutra koma). Veza se nastavila još dvije godine u sličnom ritmu (ona mene kao neizmjerno voli, ali to ostaje samo na riječima i ponekoj suzi). I tada se događa VELIKI OBRAT! U jednom trenutku sam se zapitao koji k.... to ja radim?! Sjeo sam sam sa sobom i rekao si da nešto moram promijeniti. Ili ću prekinuti, ili ću pokušati sve da veza uspije. Moram napomenuti kako sam uvijek osjećao da je ona osoba sa kojom želim ostariti (kako kontradiktorno). I tako, ja sam postao DOBAR! Ne onako prijetvorno dobar, već stvarno, stvaaarno dobar (možda i previše kako će se kasnije ispostaviti). Od tada više ništa ne valja! Sada doslovno svakih par dana (a to traje već cijelu godinu) prekidamo (na njezinu inicijativu), pa se vraćamo (na moju inicijativu), itd... Rekla mi je u zadnjih godinu dana toliko gadnih stvari (sviđaju joj se drugi, želi još stvari isprobati u životu, ne želi planirati nikakvu budućnost sa mojom malenkošću...), da bih da sam onaj stari, već odavno dignuo sidro i poslao ju u PM. Ali više nisam takav! Postao sam sasvim jadna kopija sebe samog. Neki od vas će reći: „Vidi ga! Sada kada mu je cura pokazala zube, on zaljubljeno pati! A gdje si bio prije druškane?“ Ali to ne drži vodu, jer se ona promijenila na gore tek nakon moje ničim izazvane promjene na bolje. Nego, da privedem priču kraju... Trenutno se nalazim ni na nebu, ni na zemlji. Ona i ja smo još uvijek „zajedno“, ali kao i da nismo. Nalazimo se na moju inicijativu. Kada se vidimo stvari kao da štimaju. Uvijek mi se vraća kada želim, ali imam osjećaj (a istina je) kao da ju silujem, kao da bi ona najrađe pobjegla glavom bez obzira, ali joj njen odgoj i „dobro moralno srce“ ne dopuštaju da me prevari i nestane u oblaku prašine kao ptica trkačica. Ne znam što napraviti? Znam da ovako možemo unedogled, ali jednostavno više nemam snage. Da je pustim ili još ima nade? Cure, žene, pomagajte!!!
 
P.S. Znam da ovo izgleda kao pismo čitatelja u Gloriji, Mili, ili nekoj inoj srodnoj tiskovini, ali tako je kada ljubav boli! Šmrc!

PAKAO I KUGA
-Gabrijele jesi li izveo psa u šetnju?
-Jesam!
-Molim?
-Jesam!
-Što si rekao, ne čujem te od fena?
-Jesaaaaaaaam!!! A kada bi ugasila taj prokleti fen, možda bi me i čula!!!-sada se već Gabrijel derao iz petnih žila, što zbog fena, a što zbog toga što je ovo bio već tko zna koji put da ga se ometa u pisanju.
>Kako ne shvaćaju da svi oni žive od ovoga što pišem<, pomisli Gabriel.
>Da ja sada ne gubim oči nabadajući po već dobrano rasklimanoj tipkovnici, ne bi bilo ni bundice od nerca, ni Action Mana i Barbika za djecu, a moja se "poštovana bolja polovica" ne bi mogla hvaliti svojim prijateljicama, pokazujući im slike s prošloljetnog krstarenja po Mediteranu.<
Gabrijel je sjedio za svojim radnim stolom pokušavajući nešto napisati. Sjedio je tako već dva sata, paleći cigaretu za cigaretom. Nekako mu se uvijek činilo da u cigaretama nalazi nešto što mu pomaže u pisanju. Uostalom, bilo je malo pisaca, profesionalaca ili amatera, kojima u pisanju nije pomagao neki porok, pa bila to cigareta, alkohol ili neka druga vrsta droge.
Tako je razmišljao i pušio, ali ništa, baš ništa mu nije padalo na pamet. Imao je još dva dana da časopisu u kojem je bio nešto poput stalnog suradnika isporuči kratku priču za koju je već dobio i potrošio honorar. Nikada se nije želio dovesti u ovakvu situaciju jer je iz iskustava drugih pisaca koje je poznavao znao da je najgore pisati pod pritiskom, štoviše, sada je bio siguran da je to nemoguće.
Počeo je misliti na Dolores, svoju davnu fakultetsku ljubav. Ona je bila jedna od rijetkih djevojaka koja ga je nadahnjivala i tjelesno i umno. Uostalom, jedina žena sa kojom je stvarno bio spreman sklopiti brak zvala se Dolores. Bila je božanstvo, i kako to obično sa božanstvima biva, postala je legenda i ostala negdje u nekoj prošlosti, zakopana duboko, duboko u kori njegovih sjećanja. Sada su ta sjećanja počela kopati uske tunele ka površini njegove svijesti.
U ovakvim se stvaralačkim krizama obraćao svojoj Dolores. Uvijek je znala što i kako. Ona je bila njegova muza i značila mu je više nego svih devet starogrčkih muza zajedno.
>Eh, Dolores, kako smo se dobro zabavljali. Kada se sjetim toga vremena; dugi razgovori o književnosti (dakako, najčešće besmisleni), u džepu par kuna (ili je to tada bio hrvatski dinar) za kavu i naravno, bezbroj sitnih, tada gotovo nevažnih zajedničkih doživljaja koji mi se danas čine najvažnijim doživljajima života.<, prevrtao je Gabrijel svoja sjećanja nadajući se kako će iz te vreće uspomena ispasti neka krhotina koja će mu kao i toliko puta do sada dati inspiraciju, potaknuti ga na pisanje.
Prisilio se i počeo intenzivno misliti na ta krasna vremena koja su sada tek prošlost. Doduše, Gabrijel je znao da krasna vremena nikada ne pripadaju sadašnjosti, ali i da ta vremena u velikoj većini slučajeva nisu ništa bolja ni gora od ovog današnjeg vremena u kojem živi. Međutim ni sjećanja na ta vremena danas mu nisu pomagala. jednostavno nije mogao napisati niti jednu jedinu dobru rečenicu.
Onda je počeo razmišljati o jednoj ne tako ugodnoj stvari iz prošlosti; sjetio se prekida s Dolores i muke koju je prošao dok je nije vratio. Kada ju je uspio ponovo osvojiti bio je najsretniji čovjek na svijetu, ali njihova veza više nikada nije bila ista. Taj pakao prekida je ostavio ružan trag u njegovoj duši i Gabrijel od tog trenutka više nije vjerovao u ideale. Ali, imao je taj prekid i svojih dobrih strana; Gabrijel je neke svoje najbolje tekstove napisao u to vrijeme, kao da je tu svoju ogromnu bol pretvarao u tintu, a dane bez Dolores u najljepše stranice svoga skromnoga opusa. Da, istina je, i on je bio jedan od onih koje bol pokreće. Znao je on to i zato se uvijek kada je bio u stvaralačkoj krizi vraćao ili u doba njegove najveće sreće sa Dolores (pa je onda žalio nad prolaznošću života), ili u doba prekida kako bi ponovo proživio tu bol koja ga je toliko motivirala. Tu je istu tehniku pokušao i sada.
Ali, ništa se nije događalo, i dalje je bio kreativni invalid. Izgleda da ni ta vreća uspomena nije bila vreća bez dna. Sada, nakon gotovo dva sata neuspješne potrage za nadahnućem, znao je da mora pokopati Dolores kakvu je poznavao tih studentskih dana. Ona je bila gotova, isprana poput starih traperica. Toliko ju je već puta iskoristio u svome pisanju, da je napokon shvatio kako treba početi živjeti u stvarnosti.
Upravo je pokapao svoju Dolores, svoju boginju i muzu, svoju Dolores iz studentskih dana, kada se oglasila ona njegova kuga od žene:
-Gabrijele, jesi li se počeo spremati...zakasniti ćemo na predstavu!
-Evo me, idem!!!
-Hajde, požuri, i nemoj obući one užasne smeđe mokasine- ne pašu ti na odijelo...
- Kako ti kažeš, Dolores!
>Uvijek kako ti kažeš...<, pomisli Gabrijel i krene se spremati.
 
 
"Netko se nikada nije ženio i to je njegov pakao, a netko je i to je njegova kuga."
Robert Burton