dnevnik

You fill up my senses
Like a night in a forest
Like the mountains in springtime
Like a walk in the rain
Like a storm in the desert
Like a sleepy blue ocean
You fill up my senses
Come fill me again
Come let me love you
Let me give my life to you
Let me drown in your laughter
Let me die in your arms
Let me lay down beside you
Let me always be with you
Come let me love you
Come love me again

zar neke rane nikada ne zacjeljuju?
koliko je vremena potrebno da srce prestane boljeti?
prestaje li uopce ikada boljeti?

procitala jucer u teni kako se njihova novinarka prijavila na iskru, sa dva razlicita profila, da malo istrazi "kakve zene Hrvati vole?" (citat)
objavila je cijelo cudo poruka koje je dobila.
kak je pametna mogla je stavit i nickove od jadnih decki koji su nasjeli na njenu foru! glupaca!
mislim da to jednostavno nije fer prema onima kojima je ovdje dobro, nek ona ide istrazivat negdi drugdi.
od danas bojkotiram casopis!
 

Ako nesto na svijetu mrzim onda je to vadjenje krvi. Razmrcvare me ko na patologiji. Kazem im da me strah i da cu se srusiti pa mi se smiju. A ja na rubu suza. Onda im padnem u nesvijest pa ne znaju sta bi samnom. Misle da imam padavicu. Boze, kome se ja to moram dati u ruke?
Oni bi me kao trebali lijeciti?!
Nikad vise.
Nikad vise necu ici na vadjenje krvi. Slomite me, bacite me sa Sibenskog mosta ali vise ne idem na vadjenje krvi. Ne znam ni koja sm krvna grupa. Nije ni vazno. Nikada nisam darovala krv i nedaj Boze da mi se sto desi radije cu iskrvariti nego primiti tudju.
Slabo mi je od same pomisli na iglu.
(mama je uvijek zbog toga bila sretna jer je bila sigurna da se ne drogiram.)
Stezu mi se sve zile u tijelu. Mraci mi se pred ocima. Nemam zraka. Padam…
Lebdim i gledam kako me mrcvare.
A sve to zbog straha. Obicnog, glupog malog straha koji uopce nije realan nego je izmisljotina mog genijalnog uma. Razumijem ih kada mi se smiju. Ali mene taj strah pretvori u bespomocno malo dijete, ponekad u truplo. Zasto?
Suocavanje sa njim ne pomaze jer organizam mi vec ima takav obrambeni mehanizam da samo skliznem u nesvjesticu. Sto da radim? Kako da se prestanem bojati?
Jedino mi preostaje da neidem vise na vadjenje krvi.
Nikada vise.

Jesam ga, jesam ga… :)
Rijesila sam onu Einsteinovu zagonetku od prije neki dan…
Bilo je otprilike kao u onom vicu «kako zabaviti plavusu na nekoliko sati…»
Ali svejedno sam ga rijesila. I onda sam shvatila da spadam u onih 5% koji su se uopce potrudili rjesavati tako nesto…….
Ah…Ali necu vam reci ciji je zec! Necu! Necu!

danas sam japanke ostavila doma i sa zgrazanjem navukla carape, cipele, dve majice sa dugim rukavima...brrrr
uzas! pa kaj je ljeto vec gotovo?
a ja sam jos uvijek sama...a hladne noci dolaze...
mozda netko zna gdje mogu kupiti termofor?