pOetry

Danas me zagrlio ortoped
i poljubio pjesnik

Kasnije sam popila sama kavu
crnu bez icega
kakvu jedino volim
i sam njen miris je dovoljan
da me razbudi

Skinuo mi je masku da me bolje vidi
i dok su mi se medju nogama motali psi i macke
i dok sam po stopalima osjecala njihovo dahtanje i lizanje

zagrlio me
bijelom kutom
skroz neprofesionalno


i napisao dijagnozu:
Nedostaju vam zagrljaji
Rp: amplexus poeta 2x per diem


Kasnije me pjesnik otvorio kao
novu tek kupljenu knjigu i
cim je ovlazio je prst i rastvorio korice
prvu stranicu sam
namocila suzama i zudnjom

Svako jutro razgovaram s Bogom
prije nego se probudim
dok se jos jutarnja tisina i poludan krizaju s glasanjem ptica i bukom prometa

Prije nego otvorim oci jos udisem mir i izdisem san

Uz miris kave otvaram knjigu
jednu od onih koje kao ptice rasirenih krila
leze pod mojim krevetom

i nocu dok sanjam zovu me k sebi
na let
Uvijek biram poeziju ukoricenu u knjige

Prozu radije citam s ekrana.

Gledas me jednim otvorenim okom
dok drugo jos zmiri zarinuto u jastuk
volim kad spavas na boku
i kad nam se disanje stopi i
budemo jedno




Rekli su mi danas da se vise necu moci penjati
niti osiguravati penjace
kukovi nece vise izdrzati teret drugoga
ni pritisak uprtaca

razorila me ta dijagnoza vise od raka

ne bojim se smrti
nego nezivljenja

morat cu promijeniti ime
dodati mu slovo d
kao sto i pise u sluzbenim dokumentima

u meni raste šuma
i samoniklo bilje
kroz želudac mi teče potok
u glavi mi je šaš
a u rukama šipak
i zrele fige
kad podignem glavu
nahranim se kišom
kad legnem zagrli me zemlja

ovo što živim
i idem na posao
i mašem rukama
i vježbam stajati
iako mogu letjeti

i plivam
i razgovaram s ljudima
i trudim se da budem
i jesam

sve je to uzaludan posao
šapnula mi je ptičica
zna ona to dobro

jer najradije pjeva
baš u mojoj glavi

Vodenjaku je sad krajnje vrijeme za rodjendan
Ili sam zakasnila taj jedan dan
Bas steta
Koliko smo vode mogli proliti

Upozorenje vrijedi do daljnje obavijesti
Tek da znas
Biciklom se mozes voziti
Kroz jednosmjernu ulicu
U suprotnom smjeru
I prelaziti na crveno zmirecki
I voziti bez ruku
I zvizdati na glas
I mozes voziti psa u kosarici
I macku na ramenu
I jos nekog na paktregeru
Tko ti drzi struk da se ne presavijes
Ili te samo stipka dok vozis
Mozes proci dok svi stoje
I mozes voziti gdje drugi ne smiju
Na biciklu se moze svasta
Moze se lako tugovati
Jer vjetar brzo osusi suze.

Danas sam pala
Okliznula sam o mokri pod u kuhinji
Skoro sam napravila spagu
Sad imam plavoljubicastu modricu na desnoj nozi
I pitam se
Zazele li i zvijezde zelju kad mi padnemo?

Nosom se netko naslonio na trbuh
Mogla bi biti neka snimka iznutra
Koža u presjeku
I kost
Nomen est omen
Da mogu krenuti
U potjeru za imenom ili imenjakom
Koji piše pjesme u gitaru
kupuje kruh starcima
gradi srušene kuće
nakon potresa
Taj se netko naslonio na trbuh
I ima glas koji obećava
I čuje se snimka iznutra
Samo A

Bez brige, neću profućkati svoj život, pomislila je, iako, ponekad želim fućkati kroz njega,
onako, krivocrtno, pravovremeno… i po mogućnosti uz povremeno prebiranje po električnoj
gitari. O čemu je ova priča? O jednoj kazeti koju je vrijeme spljoštilo u izgrebani CD…?
Refleksno, gotovo podsvjesno, zarila je prste u kosu na potiljku i pogledala u neku točku u
praznoj sobi. Što se nje tiče, soba nikad nije bila prazna. Nasmijala se sama sebi. Možda i
nekima koji su u tom trenutku bili negdje drugdje.
…koji je, pak, postao 180-gramski vinil i na omotu sadržavao poveznicu za preuzimanje
pjesama kao 24-bitnih datoteka? To dobro zvuči. Iako, teško ostvarivo. Nadam se da nije
nemoguće. Nadam se da nikad neću prestati tražiti svoje mjesto u svijetu. Je li o tome ova
priča?
Pritisnula je napokon dugme za snimanje na svom uređaju i rekla:
„Ovo je pjesma o jednom nevidljivom gradu.“
I udarila otvoreni akord na gitari.